Istrgnuto iz sjećanja, jedna crtica o Jegedušima

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 28. 4. 2022.


Pripadam generaciji ili generacijama čiji je ukus stvorila tv-kutija i radio-aparat. Barem što se tiče muzike i filma. Mediji su krajem osamdesetih imali sasvim drugačiju moć nego danas. Tadašnji tzv. eksperimentalni Z3 danas je nezamisliv. Iz toga kanala nastao je moćni treći kanal HTV-a kojega je Ivica Račan uništio, jer eto čemu graditi, kada se može rušiti.

TV Zagreb je stvarala životni ritam mnogoj djeci, što danas zvuči čudno. I to danas djeca dominiraju nad roditeljima i svojoj sili baka i djedova (koji ih zapravo odgajaju dok roditelji rade, stara loša hrvatska tradicija), pa činjenica da crtić u sedam je bio točka kada se djecu tjeralo spavati zvuči smiješno. Uostalom, negdje u pola noći ništa živo nije radilo u Zagrebu, pa jednako tako nije bilo ni TV programa koji bi se vrtio cijelu noć, pojam oznake TV signala i snijega nakon toga je za mlađariju nešto nepoznato.

Televizor je bio svojevrsno odgojno sredstvo. Moja baka gledala je na istome uglavnom politiku i zabavni program (a u drugoj polovici osamdesetih kada se Juga raspadala kao kula od karata politika je dominirala svime), počevši od Zagrebačke panorame pa do Dnevnika (drugi su išli spavati nakon crtića, ja nakon Dnevnika), a to je očito ostavilo i traga na meni. Jedini put kada sam mogao ostati dulje i nije me tjeralo spavati bila je nedjelja, koja je bila rezervirana uglavnom za razne muzičke TV specijale.

Program Z3 je bio zapravo čisti zabavni program i tadašnja rockabilly kultura bila je mega-prisutna. Tjeram svoje prijatelje redovno na Blue Moon pred Božić zbog toga. Naime, Blue Moon je Kulušićev muzički program koji je dobio svoju TV emisiju, a danas opstoji kao predbožićni koncert, svojevrsna godišnjica mature za zagrebačke rockabilly poklonike koji navuku na sebe trideset od četrdeset godina stari kožnjak i vraćaju se u mladost (o tome, jednom drugom prilikom).

Sasvim je izvjesno da volim country muziku zbog Dražena Vrdoljaka koji je skakao po Americi i snimao svašta. Radio Sljeme i glazbeni shema iz osamdesetih koja se svodila na spoj muzike šezdesetih i pop-rocka osamdesetih isto mi je dugoročno odredila ukus. Jedno vrijeme npr. u paru je išla Korak od sna Prljavoga kazališta i Pelud i svila Meri Cetinić, jednostavno, ako čujem jednu, sjetim se druge pjesme. Danas, ni radio, ni televizija ne određuje muzički ukus, što su još na veliko određivale u devedesetima kada je hrpa emisija HRT-a (jednako televizijskih i radijskih) stvarala ukus za široke narodne mase. Internet je izokrenuo taj svijet. Danas to tako više nije.

Ajmo natrag na nedjelju. Nedjeljom je TVZ imao muzičke specijale. Više-manje uspješni albumi su pretvarani u tv-slikovnice. Najbolje pamtim Zlatne dukate, čiji je svaki album iz osamdesetih pretvoren u tv format. I Jegeduše. Zašto? Zato što narodna muzika za gradsko dijete je bila nešto sasvim drugačije. Dukati, kao nova forma tamburaške muzike, prešli su iz tamburanja tradicionalnih popijevki iz 19. stoljeća i pijaničkih standarda u pravu autorsku muziku. Dukati su bili čista pop-rock muzika na tamburama, rodonačelnici tamburaške renesanse koja će u devedesetima prijeći u hiper-produkciju tamburaške glazbe, a poslije devedesetih nikada više tambura neće biti tako popularna. Rast tambure je objektivno išao uz raspad Jugoslavije. JNA se spremala za rat, a Hrvati su, kao i 1971. mislili da se kulturom brani državnost. Rat je pokazao da se državnost brani ipak prvo oružjem.

Jedan od tv-specijala s kraja osamdesetih bili su i Jegeduši. Za razliku od Dukata, koji su bili mega-popularni, Jegeduši su bili sastav koji je stvarao kajkavsku autorsku muziku. Mađarski hegeduš znači violinist (čuveno podravsko prezime Hegedušić), u kajkavskoj verziji od violinista znači svi svirci. Zasigurno su dokaz tezi da su se i televizije sigurno nacionalno opredjeljivale, jer Jegeduši su odisali nečim nepogrešivo (lokal)-patriotskim.

Slično kao i Ladarice, Jeduši su produkt ansambla Lado. Sastav s dva frontmana, Mladenom Janušom (dugodišnjim solistom Lada) i Brankom Meglajcem (urednikom na Hrvatskom radiju), obučeni u jednostavna odjela sa škrlakom, neodoljivo su podsjećali na rude-boyse, slušatelje i poklonike ska muzike (npr. Mickey Pearce fura taj stil u Mućkama). Hedonističke pjesme o životnim radostima nevjerojatno su na tragu Poguesa i kao što su Dukati prešli granicu iz tradicionala u pop-rock, tako su i Jegeduši u kajkavsku muziku donijeli sličnu stvar, iako naravno da je prije bilo autorske muzike. Po meni, ne bilo ni Cinkuša, ni Zadruge, ni Dreletronica, da nije bilo Jegeduša. Kada je čovjek vidio nasmiješena lica Žuge Jeduša i Megle, onda se znalo da kreće nešto hedonistički na pozornici. U devedesetima uglavnom nastupaju na festivalima, primjerice na Krapini spareni s Ladaricama i na Pitomači, te na mnogim festivalima tamburaške i narodne muzike.

Legenda pop-rocka osamdesetih i tadašnji tajnik Matice hrvatske Krešimir Blažević u Vijencu je 2000. jamrao: A Ladarice pjevaju. I nitko im nije ravan. Još samo čekam da naprave ploču skupa s Jegedušima, odnosno da im Božo Potočnik napiše pjesama kakva je Pri svetom Roku i onda bih trebao navaliti na Ministarstvo kulture da krene u pravi izvoz hrvatske glazbe. Ovako nitko neka se ne čudi što ponovno haraju dalekoistoični trileri. Tako mora biti kada pravi ne dobivaju priliku. I neka se sada samo netko javi kako Lado dobiva potporu, a time i Ladarice i Jegeduši. To su, gospodo, dvije različite stvari.

Uz Pri svetem roku (stihovi Ivan Ernoić), zasigurno je u narodnu baštinu otišla Tičeki mali, autorska pjesma Mladena Januša. Jegeduši su izdali samo jednu kazetu početkom devedesetih, pod nazivom te pjesme. Autori pjesama su Mladen Januš, Branko Meglajec, legendarni Božo Potočnik i Ivan Đuričić. Kazeta je de facto privatno izdanje.

Pred trideset godina (1992.) bili su u sastavu:
Mladen Januš-Žuga – violina i vokal
Branko Meglajac-Megla – kontrašica i vokal
Zlatko Banić – bas
Igor Barić – violina
Ivan Đuričić – violina
Marijan Antolić – bugarija (npr. Discogs ga je prekrstio u Matiju, sina čuvenoga Čeda Antolića)

Na prije spomenutom nosaču zvuka svirali su još ladovci Branimir Ranogajec i Tomislav Sekula. Igor Barić, stvarno virtuozni violinist i svirač Lada poveznica je između Jegeduša i Cinkuša (koji vole mistificirati svoje podrijetlo, ali rekoh bi da su dijete samoborskoga TD Ferdo Livadić).