Kako je nestala radnička Amerika Brucea Springsteena ili zašto su prosvjedi osuđeni na propast

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 10. 6. 2020.


Bruce Springsteen vrlo vjerojatno je jedan od najpopularnijih živućih muzičara. Rođen je 1949. i prebacio je sedamdesetu godinu, pa nakon zaista duge karijere na pozornici, relativno nedavno je prestao nastupati na velikim i dugim koncertima koji su bili njegov zaštitni znak.

Bez njegove muzike nemoguće je zamisliti popularnu jugoslavensku i hrvatsku muziku. Nevjerojatno puno njegovih glazbenih tema u svim bivšim republikama posuđeno je od i s njegovih albuma (ono kada muzički kritičar napiše nešto kao u stilu vidi se utjecaj Springsteena, što je obično šifra za potencijalni plagijat) i svatko onaj tko se potrudi poslušati njegovo diskografiju iz sedamdesetih i osamdesetih godina lupat će rukom o glavu i govoriti to je to. Npr. poslušajte Point Blank u kombinaciji s The River ili pak You Can Look (But You Better Not Touch) sa čuvenoga albuma The River iz 1980. i sjetit će se dva hrvatska/jugoslavenska megahita.

Springsteena jednostavno obožavam, osjećam se kao da mi direktno govori. U životu sam se jedino više naslušao pokojnoga kanadskoga barda Leonarda Cohena (za kojega sam sretan da sam ga imao priliku čuti u Zagreb uživo), a vrlo blizu su tu Johnny Cash, kao i Zvonko Bogdan, a od ovih muzičkih faca dragi su mi Joe Dassin i Toto Cutugno. Slično kao hrvatska legenda Tomislav Ivičić, jednostavno obožavam talijansku i francusku glazbu, pogotovo iz šezdesetih i osamdesetih. Nadrealno kako ta dva naroda u najobičniji pop format uspiju natrpati gotovo radnju grčku tragedije. Nažalost ne govorim ta oba jezika, ali srećom 2020. većina pjesama je prevedena na engleski, pa se čovjek može diviti toj genijalnosti.

Springsteen je odrastao u katoličkoj nizozemsko-irsko-talijanskoj obitelji u New Jerseyu. Po svemu sudeći potomak je nizozemskih doseljenika iz 17. stoljeća, a odrastao je u katoličkom radničkom okruženju, formiran je u katoličkim školama u kojima su dominirale stroge irske časne sestre, npr. pokojni komičar George Carlin, jedan od najbržih jezika Amerike, prešao je svoju životnu formaciju u blagoj eksperimentalnoj katoličkoj školi, čistoj suprotnosti od tadašnjeg klasičnoga američkoga katoličkoga obrazovanja. Springsteen često to opisuje svoje školovanje na koncertima i u raznim razgovorima. On je jednostavno uronjen u katoličko-biblijski vokabular. Slično je tvrdio i Leonardo Cohen da se on samo zna izražavati u judeo-kršćanskim slikama i da mu je nemoguće pobjeći od svoga židovskoga podrijetla.

Springsteenova katolička američka je ona radnička Amerika ukopana u sindikate i u katolički manjinski patos. To je Amerika koju anglosaksonska protestantska većina ne voli i nikada nije voljela. Slično kao što je to sa slavenskom Amerikom, bilo pravoslavnom, grkokatoličkom ili rimokatoličkom. Taj jedan američki radnički slavenski svijet sjajno hvata holivudski klasik Lovac na jelene iz 1978. Nisu ni Hrvati ili pak Rusini oko Pittsburgha ništa lakše živjeli nego nesretni ruski antijunaci iz filma.

Springsteen je proizvod svoga vremena, on je dijete burnih šezdesetih godina. Da nije bilo Beatlesa, američkoga građanskoga pokreta šezdesetih, ali i Drugoga vatikanskoga koncila, zasigurno ne bi bilo ni Springsteena. Ono što se malo zna kod nas je da su u šezdesetima odmah među prvima ruku crnim Amerikancima u borbi za prava pružili američki bijeli katolici, kada to nitko drugih nije htio.

Kao posljedica Drugoga vatikanskoga koncila, ali i specifičnoga američkoga okruženja u kojem su katolici bili diskriminirana manjina, nastao je široki socijalni laički pokret u Americi. Američki katolici su i prije Koncila imali svoje novine, svoje udruge, svoj socijalni stroj. Taj pokret više danas ne postoji, jer veći dio američkih bijelih katolika je smatrao da Drugi vatikanski koncil je bio preblaga reforma. Svećenička pedofilija, koju je prvi otkrio katolički tisak i trubio na veliko, ubila je staro bijelo katoličanstvo u Americi. Danas Katoličku crkvu u SAD-u drže na površini primarno Hispanci, kao i jako veliki broj pobožnih ljudi azijskoga podrijetla s Dalekoga istoka, primjerice ljudi čiji su preci Vijetnamci, Kinezi, Korejanci.

S druge strane, lijeva radnička Amerika čiji je Springsteen bio simbol, nestala je. Tvornice su uništene, proizvodnja preseljena u Kinu, a otpušteni radnici, kao i oni koji još rade u američkome Heartlandu (dio Amerike koji nema pristup moru), čvrsto stoje uz Donalda Trumpa, bilo da su katolici ili protestanti.

Danas uz nesretne i siromašne crnce prosvjeduju uglavnom bogati bijelci kojima to dođe kao nekakav hobij, kao oblik razonode. Ne postoji više jaki katolički laički pokret koji je u šezdesetima stao uz crne Amerikance i dao im vjetar u leđa. Bijela katolička Amerika umrla je sa svećenicima pedofilima kao socijalna sila.

Sindikati radničke Amerike, uglavnom su stali uz policiju jer smatraju da svako kresanje radničkih prava policajaca je neprihvatljivo. Drugi bijeli aspekt američkoga građanskoga pokreta šezdesetih bili su sindikati. Sindikati ne žele ni čuti za prosvjede, a njihovo članstvo je većinski bijelo i osiromašeno, a ako nije bijelo, onda je opet osiromašeno.

Ne treba biti pretjerano pametan pa vidjeti da hrpa pomodnih bogatih bijelaca koja mrzi Trumpa (a plivaju u novcima) neće ništa napraviti za siromašne crnce. Drugih saveznika nemaju, npr. azijatska zajednica u SAD-u ne može smisliti crnce. Jednostavno, ovi prosvjedi su osuđeni na propast i jedino pomažu Trumpu.

Negdašnja bijela lijeva radnička Amerika Bruce Springsteena skoro je izumrla, a njezini ostaci stoje čvrsto uz Trumpa. Kako se svijet promijenio od šezdesetih. Katolici i sindikati koji su iznijeli s bijele strane građanski pokret danas su daleko od njega, jedni su nestali sa socijalne scene, drugi su na drugoj strani barikade.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Joooj, Bruce. Kao je prestao nastupati. Pa je prošle godine opet počeo. Pa se polomio na pozornici. Ima 75 godina i trebao bi se baviti unucima. Volim ga, ali je prestar! Nisu svi Jimmy Stanić!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.