Jesmo li danas u Hrvatskoj svi totalno oslijepili i izgubili sve bitno iz fokusa?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 20. 2. 2000.


Očito treba papagajski ponoviti ono što svi znamo. Hrvatska pati od nekoliko jednostavnih gospodarskih problema koji su direktno preneseni iz Jugoslavije i socijalističkoga sustava, koliko god da su razni nostalgičari uvijek spremni tvrditi da je prije bilo bolje.

Uostalom, citirao sam na ovome blogu ratni dnevnik Josipa Horvata, koji usred Drugoga svjetskoga rata zapaža da se po nekom čudnom receptu na svaku prijašnju državu gleda bolje nego na sadašnju, pa Horvat proročanski tvrdi da će biti vrlo vjerojatno i ljudi koji će žaliti za NDH, kao što su u Kraljevini Jugoslaviji žalili za Austro-Ugarskom, pa dio ljudi u NDH za Kraljevinom, začaran je to krug, nostalgija je opasnija od atomske bombe.

Pa ajmo opet, kada očito da nije svima bistro na prvu. Drugi svjetski rat je gospodarski osakatio Hrvatsku i Jugoslaviju, a komunizam/socijalizam revolucijom je izbio Hrvatsku iz civilizacije Zapada i srednjoeuropskoga kulturnoga kruga i svi gospodarski problemi su uglavnom posljedica neuspješne izgradnje komunizma u režiji Homo Balcanicusa. Jugoslavenski Barboregenije je bio hibridno čudo koje bi kombinacijom korupcije, nepoštenja i kratkovidnosti uništilo i smislenije projekte od komunizma, ali Jugoslavija je u devedesetima otišla u opći rat primarno zbog gospodarskih razloga.

Slovenija je bila najmoćnija republika, Hrvatska i Vojvodina su razvile zavidno gospodarstvo, dok sve ostali jugoslavenski krajevi su bili ekonomsko gnojivo. Srbija u 45 godina kao centralna jugoslavenska republika s Beogradom kao metropolom, dominacijom u svim aspektima vlasti, ponajviše u vojno-policijskim strukturama, nije uspjela sagraditi uspješno gospodarstvo jer Homo Balcanicus ne zna graditi, nego zna samo rastvarati i uništavati. Uostalom borbena djelovanja JNA i četnika u Domovinskome ratu su živi spomenik tome principu, rijetko što su Jugoslaveni i Srbi osvojili, a da prije toga nisu propisno razvalili to mjesto do zadnje cigle. Rat je prošao pred dvadeset i pet godina. U odnosu na Drugi svjetski rat, mi se nalazimo u 1970. koja je pak u Jugoslaviji kuhala s reformskim pokretom i željama da bude više političke slobode i da se gospodarstvo reformira, što očito nije uspjelo. Problem iseljavanja je stariji i od komunističke gospodarske kataklizme, samo što kada se u Austro-Ugarskoj bježalo iz Hrvatske, onda su obitelji imala po više od desetero djece. Danas kada smo u demografskoj rupčini kakva nije prije viđena, teško je očekivati od Hrvata da imaju po desetero djece.

Prednost Hrvatske je da se ne može raspasti kao Jugoslavija, Hrvatska nije federalna ni konfederalna država, unatoč objektivnim regionalnim razlikama u kulturi i mentalitetu, nijedna povijesna regija nema snage ni želje za neovisnošću ili nečim tu sličnim. Uostalom, dovoljno je pogledati Kataloniju da to baš tako lagano ne ide, zato bi Hrvati trebali malo više cijeniti vlastitu državu jer su rijetke prilike kada nacije kao Slovačka, Ukrajina ili Hrvatske dobiju priliku da se riješe svojih napasnih ekspanzionističkih susjeda i stvore suverenu državu, a da ne moraju ići u pakt sa samim đavlom. Dosadno je postalo pisati ovo, ali kada očito nitko neće naučiti jednostavne lekcije.

Nevjerojatno je da se Hrvatska godini Gospodnjoj 2020. bavi nekim temama koje je svijet odavno apsolvirao i pravi se babaroga iz nečega što s malo guglanja se shvati o čemu je riječ. Kako je moguće da je 2020. masonstvo tema u Hrvatskoj? Vojko V. je očito u pravu u svojim opažanjima o hrvatskome mentalitetu.

Kriza u Hrvatskoj nedvojbeno je i duhovnoga karaktera. Kako sam se rodio prati me ta riječ. Generacija sam koja je odrasla uz televizor i radio, a u drugoj polovici osamdesetih ta riječ nije silazila s ekrana i radio prijemnika. Ljudi koji su rođeni prije mene kažu isto, bilo da su rođeni u sedamdesetima, šezdesetima, pedesetima, četrdesetima ili još ranije. Ovdje je uvijek nekakva kriza, za one države su bile nekakve stabilizacije, nekakvo zatezanje remena. Bogu hvala, kraljicu krize, njezino komunističko visočanstvo Milku Planinc nisam kušao, ali sasvim je bistro zašto su ljudi toliko umorni. Ratovi, inflacije, devalvacije i sve ostalo.

Ali s druge strane nevjerojatno je to natjecanje u pesimizmu u Hrvatskoj, gotovo je bahato bezobrazno koliko su ljudi u stanju kukati. Taj jedan stav da je sve propalo i da je ovo najgore mjesto na svijetu vrijeđa zdrav razum, vrijeđa Boga, vrijeđa realnost. Dovoljno je pogledati situaciju po Jugoslaviji. Slovenija kao najzapadnija država bivše Jugoslavije stoji najbolje. Bosna i Hercegovina nalazi se usred još jedne neprekinute ustavne krize, Milorad Dodik pokazuje zube Sarajevu kao nikada do sada, u Crnoj Gori SPC vodi otvoreni rat s državom, Srbija nema definiranu južnu granicu (a Macron tvrdi da u njoj nema ničega europskoga nego samo rusko-kineskoga), Makedoniji su uzeli ime i koče je u bilo kakvim međunarodnim integracijama, Kosovo se isto nalazi u nekom čudnom limbu međunarodnoga prava, a Hrvatska, kakva god da je, nalazi se u EU i u NATO savezu i onda netko kuka da je ovdje najgore na svijetu? Dobro, kakvi smo mi to ljudi? Zar nije nimalo sram tako kukati?

Kršćani očito nismo, jer kršćani djeluju odmah i sad. Bog, Isus Krist je posljednji sudac, ali suđenje počinje rođenjem. Kršćanstvo se svjedoči ovdje i sada. Za početak bi trebalo prestati kukati i praviti sebe većom žrtvom nego što se stvarno je. Vjera se svjedoči radom, poštenjem, iskrenošću, optimizmom. Slijediti Krista znači poništiti zlo u sebi, znači svijet vidjeti čistim očima. Ako samo to napravimo, već smo krenuli u put oporavka. Ali očito je lakše biti Homo Balcanicus, nego istinski vjernik.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Vojko V., kao sin sveučilišnog profesora i majke poznate novinarke, i dalje uspješno jaše javnim prostorom, svaka mu čast. Ali ipak, doma se dobije sve važno, a odrastati u domu koji si jednom nogom u akademskom prostoru, a drugom u medijskom, zasigurno ne može odmoći. Mile Dodik i dalje uspješno provocira koga stigne.



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.