|
Kršćani u Hrvatskoj trebaju politički djelovati, treba se ugledati na Marina Miletića i Ivana Pokupeca [
Crkva.info
] [ Mislav Miholek -
biografija ] [ Moja
knjiga ]
|
|
|
Piše: Mislav Miholek Kada smo već na tragu zabrana, prva osoba iz naslova, Marin Miletić opomenut je s najviše instance, iz svoje Riječke nadbiskupije. Prvi put nakon dosta vremena dogodilo se u javnom prostoru da su biskupi na jednu stranu, a teren na drugu. Kršćani moraju biti glasni, jer ako nisu, onda se dogodi nešto kao nacizam u Njemačkoj. Kada su se u navedenoj Njemačkoj tridesetih godina kršćani povukli iz političkoga života ništa dobro se nije dogodilo, samo zlo. Katolička stranka Deutsche Zentrumspartei se po naredbi Rima samoraspustila jer je vatikanska diplomacija krivo zaključila da se preko konkordata s Hitlerom može nešto dobro napraviti, a nacisti su jednostavno od 1932. mitingašenjem i silom preuzimali kontrolu nad zemaljskim protestantskim crkvama gurajući antisemitizam i elemente tipičnoga nacističkoga poganstva uz slijepu poslušnost Adolfu Hitleru. Ta grozna šutnja njemačkih katolika i poslušnost većega dijela luterana odvela je cijelu Europu u propast. Postojala je nekakva sitna oporba, npr. Dietrich Bonhoeffer s luteranske strane ili Sophie Scholl s katoličke, ali mučenička krv nije nažalost bila dovoljna. Nijemci su se predali ludosti nacizma jer su bili gladni, jadni i poniženi zbog reparacija koje su Francuska i Engleska (tehnički Velika Britanija) nabili poraženoj Njemačkoj, što ih nimalo ne opravdava. Reparacije je Njemačka konačno isplatila u jesen 2010. Dobro ste pročitali, reparacije za Prvi svjetski rat su isplaćene do kraja pred devet godina, devedeset i dvije godine od konca toga nesretnoga sukoba koji je ubio dušu Europe, Drugi svjetski rat i njegove genocidne ludosti samo su nastavak prve velike runde, a kršćanska milost nije bila nigdje vidljiva spram Njemačke. Dvije velike totalitarne ludosti su zavladale Europom u dvadesetom stoljeću. Ona starija komunistička svoju je prvu pobjedu odnijela na pravoslavnom tlu u Rusiju nakon Prvoga svjetskoga rata. Isto dobrim dijelom zbog gladi i jada prosječnoga Rusa i opće zaostatka Ruskoga Carstva za modernim civilizacijskim tokovima, tamo je prije komunizma feudalizam bio živ i zdrav, unatoč formalnom ukinuću. Druga neman, ona fašistička, pojavila se u katoličkoj Italiji, a svoje najluđe obrise dobila je u katoličko-luteranskoj Njemačkoj. Podjednako bezbožničke, desna s kultom vođe i predkršćanskim štovanjem naroda i propagiranjem povratka prirodnim silama, druga pak sa štovanjem radničke klase i opet s kultom vođe, pogazile su europsku kršćansku tradiciju kao nitko u povijesti. Kada su dva velika katolika Charles de Gaulle i Konrad Adenauer poslije Drugoga svjetskoga rata pravila ujedinjenu Europu, prvo spajanjem proizvodnje ugljena i čelika, to nije bio samo gospodarski poduhvat, nego primarno etički, dva velika kršćanska političara su to radila da nacizam više nikada ne izroni, ali sasvim sigurno da se obrane od ruske komunističke nemani koja je zavladala jednom polovicom Europe. Nacionalne države su te koja određuju politiku i gospodarstvo, ne obrnuto. Ne određuje gospodarstvo politici posao, nego politika određuje gospodarstvu kako će se razvijati. Danas u 21. stoljeću Europa, ovaj put ujedinjena, opet se nalazi u općoj krizi. Gospodarska kriza donekle je prevladana, ali Europa ne zna kojim putem krenuti. Njezini političari, pogotovo briselska eurokracija, odnarođena je i zanima je samo luksuz i dobar život, a uvjerila je samu sebe da su nacije i narodi pitanje prošlosti, pa je tako sročen 2004. i Europski ustav, kojega su 2005. glasači u Francuskoj i Nizozemskoj poslali na smetlište Europe. Kako godine prolaze, europske države su sve posvađanije i EU je i dalje u nekoj teškoj krizi identiteta, a vrhunac svega je čudovišni Brexit, koji dokazuje da nacionalne države i dalje su jedini realni faktor međunarodnoga prava. Europska kriza je prvenstveno moralna kriza, jer europske elite odrekle su se kršćanskoga identiteta Europe čiji je cinični vrhunac bio spomenuti Europski ustav u kojem se prešućuje kršćanska baština. Te iste europske elite štuju samo tržište, novac i profit, a taj pohlepni etički relativizam zanima samo bogate i moćne, a ne one ljude koje žive stvarnim životom, bili vjernici ili ne. Kršćani se u 21. stoljeću nalaze opet pred totalitarizmom antihumane pohlepe koji iskorištava npr. slabosti novijih članica Europske unije. Mi to u Hrvatskoj najbolje vidimo kada zbog neuređenosti domaće države i kaosa u gospodarstvu, poreznom sustavu i pravosuđu, masovno mladi ljudi napuštaju zemlju i to prvenstveno kreću za Njemačku. Krivnja od svih nas jer ne tjeramo političare da rade svoj posao. Zato kršćani u Hrvatskoj, pogotovo katolička većina, trebaju sebe natjerati da ulaze u političke stranke, da ulaze u sindikate, da ulaze u udruge civilnoga društva, da ih iznutra mijenjaju i da im daju kršćanski pečat, da se svi borimo protiv moralnoga relativizma. Na sindikalnom prosvjedu u ponedjeljak, to su najbolji pokazali vjeroučitelji Marin Miletić i Ivan Pokupec, koji se inače nalaze na različitim političkim polovima, ali kada se ljudi ujedine, svašta se može. To ne znači da se od Hrvatske pravi katolička država u pravnom smislu ili da se npr. ide protiv drugih vjerskih zajednica, protiv agnostika ili protiv ateista. To su naši rođaci, susjedi i prijatelji. Npr. Islamska vjerska zajednica u Hrvatskoj pridonosi hrvatskome gospodarstvu više nego mnogi samozvani "poduzetnici", hrvatski muslimani biser su među primjerima što domoljubna manjina može napraviti za svoju državu. Nama u Hrvatskoj treba funkcionalno gospodarstvo, vladavina prava kroz efikasne i poštene sudove, niski porezi, dostojne plaće. Nama trebaju hrvatski Charles de Gaulle i Konrad Adenauer, a ne bezbožni pohlepni profiteri koji žive na hrvatskoj radničkoj grbači i pritom popuju o moralu i ugroženosti. Vjera, nada i ljubav nasuprot lažima, beznađu i mržnji. Treba nam Krist, a ne goli profit bez spomena čovjeka. Kršćani se trebaju
razgranati po svim strankama, bilo desnima, bilo lijevima, bilo centra, kako bi
iznutra mijenjali stvari i kako bi se našli svi na pravoj strani povijesti.
Marin Miletić i Ivan Pokupec, iako politički neistomišljenici, našli su se
zajedno na strani svojih kolega, pokazujući da kršćanski dio Hrvatske nije
zaspao. Ne smijemo ljudima koji ne vole ljude prepustiti ovu divnu zemlju. |
|
|
|