Zašto hrvatski teolozi zanemaruju hrvatsku teološku baštinu?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 1. 8. 2019.


Dubrovačka ljetna škola teologije i biskup Mate Uzinić očito su napravili dobru stvar, jer se još uvijek po medijima vrti ova tema, što je čudno za hrvatske teološke i kršćanske prilike. Većina medijskih ljudi u Hrvatskoj je religijski nepismena, što zbog toga što je većina novinara ateisti ili agnostici (govorim to iz nekoga svoga profesionalnoga i životnoga iskustva), bilo zato jerbo je vjeronauk u hrvatskim osnovnim i srednjim školama krajnje neefikasan.

Hrvati generalno malo znaju o kršćanstvu, bilo da je riječ o kršćanskom Zapadu (katoličanstvo, protestantizam) ili Istoku (pravoslavne i istočne crkve), tako da je dobro da se bilo o čemu piše. Inače, dobar dio ljudi u Hrvatskoj ovako vrlo rado sluša kada im se na jednostavnom jeziku tumače ove teme (bez puno latinskoga, grčkoga i akademske bahatosti), jako dobro zapamte pojedine teološke koncepte i vrlo su prijemčljivi kada je riječ o bilo čemu religijskome.

Zadnja runda ove medijske poslastice je otvoreno pismo četvorice pitomaca europskih teoloških učilišta iz Hrvatske različitih tradicija (Zoran Grozdanov, Srećko Koralija, Stipe Odak i Branko Sekulić) u kojem daju potporu Ljetnoj školi i biskupu Uziniću, a kosi se inače sa svim što vjerujem da bi hrvatska teologija trebala biti, a taj se moj stav nalazi na mojemu tekstu Hrvatska teologija mora biti jasno uočljiva, prepoznatljiva i lijepa. Ovo pismo nije ništa od ovoga navedenoga, teško je čitljivo, hrvatskoj javnosti je totalno nerazumljivo, a značajan dio je posvećen žalopojki što je propalo hrvatsko izdanje Conciliuma, čiji je gazda bio Z. Grozdanov. Da se razumijemo, izdavačka aktivnost Zorana Grozdanova je znatno oplemenila hrvatsku teološku scenu, da nije bilo njega, ne postojali brojni važni prijevodi svjetskih teologa na hrvatski jezik, npr. izdanja Miroslava Volfa, Paula Tilicha, Rudolfa Bultmanna, luteranskoga mučenika Dietricha Bonhoeffera, Jaroslava Pelikana, Henria de Lubaca, Karla Rahnera, meni genijalnoga Jacoba Tauebesa i mnogih drugih, što će definitivno ostaviti lijepi trag u povijesti teološkoga izdavaštva, ali ispada onda ispada da je otvoreno pismo više žalopojka na manjak saveznika na hrvatskoj teološkoj sceni, nego aktivna pomoć.

Ovo se doduše pokazalo točnim, jerbo s konzervativne strane je odmah doletio odgovor teologa Valentina Fridrika, koje je prenijelo po hitnom postupku Bitno.net, u kojem više-manje sumira sve napade na Dubrovačku ljetnu školu teologije, te se hvata Karla Bartha, švicarskoga kalvinskoga teologa, kojega danas uglavnom više proučavaju katolici nego kalvini (sviđa im se njegova dogmatika, mariologija, itd., generalno konzervativni stavovi, koji su proizvod obrane kršćanske doktrine pred moralnim relativizmom s lijeva i nacizmom s desna), a usput optužuje četiri potpisnika pisma da su ljevičari i da im je novac draga stvar. Imao sam tu (ne)sreću da sam ga morao čitati Bartha na fakultetu, nije baš pretjerano prohodna literatura, ali teško da bi Barth ikada otvorio sebi krila za napade ovakvoga tipa kakvoga su doživjeli ova europska četvorica. Veselim se njihovom odgovoru.

Ono što mene smeta u otvorenom pismu je odbijanje spomena hrvatske teološke tradicije. Hrvatska teologija od 1966. do 1999. kada je umro  Tomislav J. Šagi-Bunić, bila je jedan velik spomenik kulturi dijaloga unutar Crkve, Crkve s društvom i nevjernicima. Najpoznatiji živući hrvatski teolog u svjetskim razmjerima, Miroslav Volf, koji je izrastao na evanđeosko-pentekostalnoj tradiciji, ali je trenutno jedan od najjačih predstavnika anglikanske misli, posvetio je veći dio karijere na dijalogu s drugačijima i kršćanskom pristupu drugačijima. Iako protestant, to je ipak odraz dominantne misli u Hrvatskoj i Jugoslaviji među zapadnim teolozima u tadašnjoj državi. S katoličke strane tu su bili uz Šagi-Bunića, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda, Josip Turčinović sa Sjevera i s Juga Ivan Grubišić (kojega sam za života podosta kritizirao zbog političkoga djelovanja), Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), Špiro Marasović i mnogi drugi. Treba spomenuti i biskupa Miju Škvorca, koji je bio spomenik katoličke pravovjernosti, a dijalogizirao je sa svijetom i s komunista.

Ali ako treba braniti dijalog u Hrvatskoj, onda se to može ponajviše životom i djelom Vjekoslava Bajsića, toga tihoga giganta, samozvanoga šlosera hrvatske teologije, koji je kao rijetko tko, sebe uložio u dijalog o čemu primjerice piše Stipan Tadić u članku Vjekoslav Bajsić u dijalogu, u jednom teškom dobu, koje se po pokojnom Ivanu Golubu može nazvati Šagijevim dobom.

Konzervativna strana želi od hrvatske teologije i hrvatskoga društva praviti lošu kopiju jedne Španjolske i Poljske. Španjolci i Poljaci ne bi trebali nikome, ali nikome, biti primjer kršćanskih nacija, jer su vrlo daleko od toga. Tamo katolici i ateisti žive jednako nemoralno, a katoličanstvo u obje zemlje je licemjerno i politički obojano. Dijalog u hrvatskoj teologiji treba braniti na domaćoj baštini Šagijevoga doba, kada teologija na hrvatskome dotaknula istinski život i istinske probleme. Katolička crkva prije i poslije kardinala Franje Kuharića ne živi Drugi vatikanski koncil, to je stvarno šteta, jer zbog svoje veličine katolička teologija određuje teološke teme u Hrvatskoj.

Ako prevladaju ljubitelji španjolsko-poljske kvaziduhovnosti, Katolička crkva u Hrvatskoj postat će samo jedan od propadajućih muzeja kakvih ima previše na Zapadu i kršćani će postati marginalna društvena skupina. To nije uspjelo komunistima, ali uspjet će duhovnoj djeci Antona Mahniča i Stjepana Bakšića, dvojice gorljivih Jugoslavena čiji rad nastavljaju današnji protivnici dijaloga i otvorenosti Crkve prema sebi i društvu.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Strašno je kako ovdje teolozi uglavnom grade na stranim uzorima, bez ikakvoga poštovanja prema hrvatskoj teološkoj tradiciji. Megakonzervativni teolozi mrze Drugi vatikanski koncili, lijevi teolozi u Hrvatskoj pak se prave da sve hrvatsko ne vrijedi. Ah, teško nama s takvom teologijom.



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.