Černobil - idealna serija za rusofile, komuniste, scijentiste i antiteiste

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 12. 6. 2019.


Teško da je zadnje vrijeme bilo koja serija pobudila toliko pozornosti u svjetskom javnom prostoru kao što je HBO-ov Černobil, nije da je potrebna reklama. Izazvala je neke tragikomične reakcije kada se britanska glumica afričkoga podrijetla mrtva-ozbiljna potužila da u seriji nedostaje crnih glumaca. Taj iskreni jauk odražava stanje današnje političke korektnosti, ali i opće propasti obrazovnoga sustava u Engleskoj, naime britanski sustav neprivatnih škola je legendarno loš. Ja sam stvarno uvjeren da dotična gospođa glumica nema pojma ni o Ukrajini, ni o Sovjetskome Savezu i da joj je povijest relativna stvar, te da je iskreno uvjerena da je Ukrajina bila multirasno društvo. Iako među vojskom u Černobilu je bila i jedna crna osoba.

Sovjetski Savez je godinama bio nedodirljiv tabu europske i tvrde angloameričke ljevice. Još i danas Jeremy Corbyn, vođa britanskih laburista, ima što bi se nekada u Zagrebu reklo, Lenjinovu furku (brada, kapa). Svima preporučam knjigu ruskoga filozofa Mihaila Riklina Komunizam kao religija: intelektualci i Oktobarska revolucija (Zaprešić, 2010.) u kojoj se ocrtava religijski fanatizam lijevih intelektualaca sa Zapada i njihova hodočašća u Rusiju i slijepa vjera u Sovjetski Savez kroz cijelo 20. stoljeće. Staljinizam je bio fanatizam, pogonsko gorivo mnogih lijevih intelektualaca. Kada je 26. travnja 1986. usred noći četvrti reaktor černobilske nuklearke odletio u zrak, zapravo je propao komunizam. Ideja da je čovjek (kako bi se to za Jugoslavije reklo) naučnim putem ovladao atomskom energijom dokazujući da je marksistički materijalizam superioran svemu, jednostavno je nestala, iako i danas naivci govore o svjetskoj revoluciji. Sukob Katoličke crkve i komunističkih partija izvire u tome jer su to po mentalitetu, ustroju i životnim shvaćanjima vrlo slične organizacije, dogmatski ustrojene.

Černobil je igrana serija, nije dokumentarac, pa koristi dosta pjesničke slobode, ali generalno se dobiva slika sovjetskoga društva sredinom osamdesetih. Slijepa vjera u nadređene, znanstveni dogmatizam (čvrsto naučno uvjerenje da reaktor jednostavno ne može eksplodirati), puno prijetnji, dosta cenzure i manjak novaca. Iza svega je zapravo stajao manjak novaca i onaj poučak nepoderive Margaret Thatcher da socijalizam funkcionira sve dok ima tuđih novaca. Doduše, isto se može reći i za hrvatski ortački kapitalizam koji je zapravo socijalizam drugim sredstvima.

Serija je vrlo napadana i od scijentista (vjernika u znanost), jer pokazuje da su znanstvenici (a svi inženjeri u ruskim centralama su to bili) ljudi skloni dogmama. Tvrdoglavo odbijanje dijela pozicioniranih da priznaju da imaju eksplodirani reaktor ispred sebe jer to jednostavno teoretski nije moguće podsjeća na onu skolastičku svađu srednjovjekovnih teologa o tome koliko konj ima zubiju. Kada je netko predložio da odu pogledati u štalu, gospoda su se naljutila i predlagača izbacili uvrijeđeno van.

Černobil je crna serija, depresivna, ali sjajno rađena. Ako se netko pita zašto se Sovjetski Savez raspao krajem osamdesetih i zašto je komunizam jednostavno propao, onda ova serija daje dobre vizualne odgovore na to. Kada politika ima jaču riječ od sudstva, kada građani nemaju pravu slobodu mišljenja i kada je ljudski život jeftina stvar (200 metara ispred eksplodiranoga reaktora stoje dopredsjednik vlade, jedan od glavnih sovjetskih kemičara i general Crvene armije bez ikakve zaštite te mozgaju što i kako dalje), kada svi lažu i muljaju, onda sustav i država nemaju dugoročne šanse. I sam Mihail Gorbačov je primijetio da je SSSR vrlo vjerojatno propao u Černobilu.

Društvo prikazano u seriji je društvo bez Boga, društvo bez nade. Sve ide mehanički nekako naprijed, jer alternativa je gubitak posla, društveno isključenje, zatvor ili smrt. Nijedna serija tako ne pokazuje hrabrima Ukrajince, Bjeloruse, Ruse, baltičke narode i sve ostale iz SSSR-a kao ova serija. Znanstvenici, vojnici, rudari, obični ljudi, svi su oni ludo hrabri ispred nevidljivoga neprijatelja. Ali to su ljudi bez nade, to je dekristijanizirano društvo s postavljenim dogmama koje guše slobodu, dok se kao utjehu i rješenje svih problema nudi jeftina vodka.

Zašto baš danas ljude pogađa ova serija? Jer mnogi oko sebe prepoznaju se u ovim sovjetskim ljudima bez nade. Suvremeni hrvatski kvazikapitalizam jednako tako je spreman prožvakati svakoga kao što je Sovjetski Savez prožvakao černobilske likvidatore. Hrvatska danas rapidno gubi radnu snagu jer ovdje ljudi žive u društvu bez nade. Točno se zna kako je postavljena gospodarsko-političko-društvena igra i tko ima svoj dio kolača. Tko se ne drži dogmi i slijepe vjere u našu zemaljsku gospodu, taj slobodno može put Njemačke, Skandinavije, Irske. Nije ovo više 1986. da se čovjeka može strahom nagurati nad eksplodirani nuklearni reaktor.

Društvo bez nade, pogotovo one kršćanske, urušava se samo u sebe, ono lagano nestaje, prestaje se razvijati. Ne treba ispred nas biti eksplodirani reaktor da bi poredak nestao, dovoljno je da se društvene elite prestanu brinuti za ikoga osim sebe, a da društveni napredak bude ograničen rodijačko-političkim ključem. A očekivati spas iz Rusije... Hm? Haha, haha, haha... To je jednako bedasto kao očekivati da kada prtljaš po nuklearki, da neće biti teških posljedica.

Spas za Hrvatsku jedino može doći iznutra, od hrvatskih građana. Sve ostalo su iluzije.


NAKNADNA PAMET (2024.):
I dalje u Hrvatskoj ima podosta ljudi koji očekuju spas iz Rusije. Čudna sorta sotonista.



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.