Vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj uspješno hodi prema 19. stoljeću, zar se biskupi boje slobode?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 5. 2. 2019.


Hvarski biskup Petar Palić ove je nedjelje u Dubrovniku zvučao kao da je crni komunizam na vlasti, kao da je Crkva duboko u ilegali i kao da je Crkva u Hrvatskoj progonjena.

Da se podsjetimo, onako pomalo štreberski, 8. veljače 1992. uspostavljeni su diplomatski odnosi između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Iza toga su potpisani 19. prosinca 1996. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske i Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture koji su stupili na snagu 9. travnja 1997., a Ugovor između Republike Hrvatske i Svete Stolice o gospodarskim pitanjima potpisan je 9. listopada, a stupio je na snagu 14. prosinca 1998. Navedenim ugovorima je Crkva u Hrvata zaštićena kao lički medvjed, a država je sebe izvlastila iz djela javnih poslova, uspješno i velikodušno prepustivši Crkvi dosta stvari koje u većem dijelu suvremene Europe nisu u domeni Katoličke crkve. Sporazumi se u javnosti zbog ljevičarske neukosti krivo nazivaju tzv. Vatikanskim ugovorima. Šanse da će ugovori sa Svetom Stolicom biti raskinuti je podjednaka da vas Sharon Stone/George Clooney pozove na spoj.

Franjo Tuđman je bio neviđeni politički lisac, a koliko god da mu neki poriču da je bio povjesničar, ovdje je odigrao na kartu historije, s ova četiri sporazuma doslovce je uškopio bilo kakav istinski društveni ili politički utjecaj Crkve na hrvatsko društvo. Crkva se financijski vratila u položaj kakav je imala između 1919. i 1945., ali tada nijedna društvena sila nije ozbiljno doživljavala Crkvu. Stjepan Radić je bio u ratu s Kaptolom, Ante Pavelić je nadbiskupa Alojzija Stepinca nazivao bahatim balavcem, a nitko tako u povijesti Hrvatske nije nagazio Katoličku crkvu kao družba Vlade Bakarića i Josipa Broza Tita. Danas nema više protivnika profila Pavelića ili Tita, ali Katoličku crkvu rijetko tko doživljava kao društvenu silu, jer svi smatraju da je produžena ruka državne uprave. S druge strane, nedvojbeno je da je ekonomska sila.

Biskup Palić je rekao da danas sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija. Vjeronauk se vratio u hrvatske školske klupe davne 1991. Produkt sam toga neuspjeloga projekta, prošao sam deset godina vjeronauka, da bih se u trećem razredu gimnazije prebacio na etiku gdje sam više slušao o Kristu, Pavlu iz Tarza, novozavjetnom kršćanstvom i nekim problemima teodicije nego u svih 10 godina vjeronauka. Na vjeronauku sam naučio da je moja pokojna baka Marija bila profesor dogmatike spram svih mojih vjeroučitelja. Dakle, kako se sijalo, tako se i žnjalo. Većina moje generacije iz osnovne škole ne ide na bogoslužja. Uz jednoga vrlo konkretnoga katastrofalnog svećenika, za to su značajno doprinijeli i činjenica da je npr. moj razred u osam godina imao pet vjeroučiteljica, vrlo neujednačenih. Ovaj model vjeronauka jednostavno nije dobar.

Svi oni luđaci i ubojice iz ustaških i partizanskih redova obvezno su slušali vjeronauk prije Drugoga svjetskoga rata. I živjeli u društvu koje je bilo definirano vjerskim pojmovima. Toliko je bila uspješna tadašnja vjeronaučna nastava da se još uvijek čistimo od ljage koji su ustaše i komunisti nanijeli Hrvatskoj, tako da smo neki dan gledali kako nadbiskup Bozanić pred židovskom zajednicom oplakiva žrtve Holokausta, što bi trebalo biti normalno, svi bi se tu trebali posipati pepelom, prevencije radi. Srećom, teško je moguće da će više ikada se sakupiti tako ogavne i bezbožničke generacije kao one koje su zavladale Hrvatskom u prvoj polovici četrdesetih, pa zatim u drugoj polovici istoga desetljeća 20. stoljeća. Svjetski rat je danas daleko i neka ostane još dalje. Mir je vrhunska kršćanska vrednota, za koju se vrijedi moliti.

Bode činjenica je da su ustaše i komunisti (omiljela tema naših masa) stasali u društvu koje je bilo po mjerilu današnjih klerikalaca, naime Katolička crkva u Hrvatskoj bila je u više-manje sretnom braku s dinastijom Karađorđević, Kaptol i nadbiskup Bauer više su se brinuli oko bezbožnih pravaša i radićevaca, nego oko činjenice da Karađorđevićevi žandari ubijaju hrvatske seljake kao muhe. Crkva je tada bila izrugivana zbog svoje šutnje i svoje pokornosti Beogradu, jednoga specifičnoga autizma koji je zanemarivao društvene okolnosti u Hrvata. Čini se kao da i danas biskupi uspješno klize u taj društveni autizam.

Sljedeća izjava biskupa Pavića pred najvišim glavama hrvatske države može zazvučati krivo; Svjedoci smo da za izrugivanje vjernika i šalu na račun Katoličke crkve nije danas potrebna nikakva hrabrost, niti odgovornost. Zar bi državni vrh trebao spriječiti javnu kritiku Crkve u Hrvatskoj? Zar su vicevi opasni? Zna se čiji je režim zatvarao ljude u zatvor zbog viceva. Zar je biskup za metode Josipa Broza Tita? Iskreno vjerujem da nije, mislim da je biskup Petar Palić dobar čovjek, odlično obrazovan, a živio je na njemačkome govornome području, gdje je biskup i doktorirao. Ali u ovakvome društvu, svi smo podložni kritici, pa bila ona i od zlonamjernih anonimusa. Kaže se u transkriptu propovijedi da je to misao njemačkoga komičara Haralda Schmidta. Ako je to zaista Schmidt, treba uzeti u obzir da je on jedan od najpaprenijih njemačkih jezika, da je veliki protivnik političke korektnosti i veliki protivnik cenzure. Često brani doduše i kršćanstvo u tome procesu. Ali i kritizira kada treba.

Zar se Katolička crkva u Hrvatskoj od 1966. do 1990. borila za zatvoreno društvo? Nije li se tada nikada jača i nikad intelektualnija Crkva u Hrvata borila za ljudska prava, za slobodno društvo, za prostor slobode, za pojedinca, za kršćanstvo kao društvenu silu koja osvaja samo intelektualnim argumentima i dobrim evanđeoskim životom? Pa naši biskupi su odrastali u takvoj Crkvi. Ima izvanredno mislećih ljudi među današnjim hrvatskim biskupima, ali kao da ne dođu dovoljno do izražaja kada je u pitanju kolektivni episkopat, kao da nastaje negdje kratki spoj i kao da se hrvatski episkopat kolektivno odbija suočiti s realnošću. Ako biskup Palić voli Haralda Schmidta, znači da je i on među tim mislećim ljudima. Ali naši biskupi često zvuče krivo, kao da bježe od društvenih problema, nikako da uđu u 21. stoljeće.

Treba se ugledati u siromašnu hrvatsku Crkvu od 1966. od 1990. koja je bila bogata poštenim, radišnim i intelektualnim ljudima, ne smije se pozivati na neka loša rješenja iz prošlosti koja nisu funkcionirala. Vrh Crkve u Hrvata koletivno uspješno stupa prema 19. stoljeću zanemarujući vlastitu povijest i Drugi vatikanski koncil, ali i intelekt vlastitih vjernika. Trgnite se biskupi, vratite se u 21. stoljeće! Povijest je nemilosrdna, treba se uhvatiti u koštac s realnošću, a ne biti društveno pogubljen kao nadbiskup Bauer poslije Prvoga svjetskoga rata.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Osobni tajnik jednoga od dalmatinskih biskupa dijelio je ovaj tekst na svim mogućima grupama u kojima je bio, uz prigodni bijes da sam heretik i ne znam što sve ne. Ako netko od studenata novinarstva čita ovo, kolega, nemojte pisati ovakve tekstove, neće vam donijeti ništa dobro!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.