|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na blog.vecernji.hr
Datum objave: 16. 10. 2018.
Ukrajina, slično kao i Hrvatska, proizvodi
previše povijesti. Neke zemlje su blagoslovljene, primjerice Danska ili Island,
pa je više-manje stoljećima sve isto, mi Slaveni nismo te sreće. Ovih dana
Ukrajina se našla usred još jednoga crkvenoga sukoba, ovaj put se rasplamsalo na
relaciji Carigrad-Moskva, a sve je kulminiralo jučerašnjom
odlukom Ruske pravoslavne crkve po kojoj je prekinula sve veze
s Carigradskom ili Ekumenskom patrijaršijom, a sve zbog podrške
Ukrajincima u želji za autokefalnom crkvom. To se nije ništa dogodilo preko
noći, kao i sve u Europi, iza toga stoji dug i komplicirani povijesni proces
koji ću danas na čim jednostavniji način pokušati objasniti.
Rusko-ukrajinske nesuglasice su vrlo stare, a u njih na nevjerojatan način
uvijek je ulazila i religijska komponenta. Ukrajinska povijest je duga i
komplicirana, u devetom stoljeću nastaje prva velika i jača istočnoslavenska
srednjevjekovna država - Kijevska Rus' (znana u domaćoj
literaturi kao i Kijevska Rusija, odn. Kijevska Velika Kneževina), koju jednako
svojataju u povijesnom smislu današnje Rusija i Ukrajina. Nakon što je ista
država 992. pobijedila Bijele Hrvate, protezala se od Baltika do Crnoga mora.
Inače, na spomen Bijelih Hrvata, češka i poljska historiografija uglavnom imaju
napadaje bijesa i općega negiranja. Ako sretnete poljskoga ili češkoga
medijavelista, ako je isti naoružan, nemojte ga pitati išta o Bijeloj Hrvatskoj.
U to doba veliki kijevski knez je bio Vladimir (978.-1015.), a
smatra se da je Kijevska Rus' tada bila pokrštena, tadašnje istočnoslavenske
zemlje bile su dio ujedinjenog kršćanstva, ali nisu bile pod Rimom, već pod
Carigradom, crkveni poglavar od 988. bio je metropolit (nadbiskup) Kijeva i
cijele Rus', i to sufragan carigradskoga ili ekumenskoga patrijarha, pa poslije
Velike shizme 1054. ta su područja ostala na pravoslavnoj strani. U 12. stoljeću
kijevska država počinje slabiti i raspada se, a najezda Mongola i uspostava
Zlatne Horde, uzrokovat će da se na ukrajinske teritorije počinje se širiti
srednjovjekovna Litva, dok sjeverne istočnoslavenske kneževine će u 13. stoljeću
doći će pod Moskovsku Rus' (Moskovsku Rusiju, Moskovsku Veliku
Kneževinu), čiji je direktni sljednik današnja suvremena Rusija.
Odnosi pravoslavaca i katolika su bolna tema. Puno više zamjeranja je s
pravoslavne strane, pa tako pravoslavci još nisu oprostili papi Leonu
III. kada je 800. okrunio Karla Velikoga za rimskoga
cara, kada su križari 1204. osvojili Carigrad pa istim vladali do 1261., a jedna
od tema koja je crvena krpa u međusobnim odnosima je pitanje crkvene unije
između kršćanskoga Zapada i Istoka. Dok pravoslavlje na Rim gleda kao jednu od
starih patrijaršija, Rim na sebe gleda kao na središte univerzalne Crkve.
Pokušaj stvaranja kršćanskoga jedinstva na općem koncilu u Firenci 1439. bio je
odraz činjenice da je Carigrad se nalazio pred padom i pred nestankom Carstva od
strane Osmanlija. Bizantski car Ivan VIII. Paleolog prihvatio
je uniju u nadi da će Zapad poslati vojsku za spas od Turaka, to se nije
dogodilo. Pravoslavni Istok je reagirao burno, smatrajući uniju apsolutnom
uvredom.
Najgora reakcija je bila u Moskovskom Rus'u, veliki knez Vasilije II.
bacio je u tamnicu kijevskoga metropolita Izidora Grka zbog
sudjelovanja na koncilu u Firenci, odbacujući svaku pomisao o jedinstvu s
rimskim biskupom, a ujedno je od tada Moskva smatrala da više nije dužna da
Carigrad potvrđuje njezine (tj. kijevske) metropolite i de facto je
proglasila autokefalnost (kratko i pojednostavljeno kazano, autokefalnost je
kad glavar lokalne crkve nema iznad sebe višega autoriteta i ne odgovara nekom
višem crkvenom dužnosniku). Zbog straha od Mongola, od 1299. sjedište
kijevskoga metropolita bilo je u Moskvi. Zadnji pokušaj unije je bio pred pad
Carigrada 1452., a uniju je proglasio baš Izidor Grk u samom Carigradu, kojega
su prognali iz Moskve. Kada je 1453. sultan Mehmed II. Osvajač
ušao u Carigrad i dokrajčio (Istočno) Rimsko Carstvo, izabrao je novoga
ekumenskoga patrijarha Genadija Sholariosa, a jedan od prvih poteza je
bio ukidanje unije s Rimom.
Od 1448. Kijevska metropolija je de facto bila podijeljena, sjeverni dio je imao
svoga metropolita u Moskvi, dok su bjelorusko-ukrajinska područja imala svoga
metropolita u Kijevu, Moskva je u svojoj poslovičnoj skromnosti, poslije pada
Carigrada, počela sebe smatrati, ni manje, ni više nego Trećim Rimom,
što je bilo isticano kada su 1589. proglasili Moskovsku patrijaršiju koja je
bila priznata od drugih pravoslavnih patrijarha, pa su Rusi postalo i de
iure autokefalni. Cilj Rusa je bio jednostavan, postati glavni u
pravoslavlju. Za Ruse prvi Rim je katolički inovjeran bio, dok Carigrad kao
drugi Rim se upetljao u unije i stenjao je pod Turcima.
Da se vratimo Ukrajini, Litvanci sve više osvajaju istočnoslavenska područja, a
i prvi zapadni susjedi Poljaci takođe počinju preuzimati područja gdje žive
Ukrajinci, a kada će se 1569. ove dvije sile ujediniti u zajedničku državu i
jednu od većih europskih sila, Bjelorusija (izvorno Belarus) biti će pod
Litvancima, dok će ukrajinski teritoriji biti pod Poljacima, poljski plemići
vladat će tim područjem. Uz Mongole, tu su haračili i Osmanlije, a u prazne
dijelove Ukrajine, nasaljevat će se Kozaci, koji će, kao tvrdoglavi ratnici,
biti vođe mnogih selječkih buna. Pravoslavna crkva pod Poljacima i Litvancima
našla se u teškoj situaciji, pod Moskvu nisu htjeli, pod Poljacima im je
prijetila opća latinizacija, pa se Rusini (kako su tada zvali Ukrajince) i
Bjelorusi odlučuju za crkvenu uniju s Rimom, po modelu iz koncila iz 1439.,
smatrajući da će se tako sačuvati vlastiti identitet pred Poljacima i pred
Rusima. Ovaj crkveni brak znan je pod nazivom Brestlitovska
unija. To je bila prva unija u kojoj jedna istočna metropolija
dolazi pod papu. Unija je bila podosta neuspješna, primarno zbog poljske zlobe i
nesposobnosti da ukorporiraju ukrajinske crkvene velikodostojnike u svoj
politički sustav, a s druge strane Kozaci su bili strašni
protivnici unije. Sve je neslavno propalo 1620. kada je opet stvorena
pravoslavna ukrajinska hijerarhija. Pravoslavlje je smrtno uvrijeđeno zbog te
unije, a grkokatolici će uglavnom preživjeti na zapadu Ukrajine.
Spominjali smo bune, a u jednoj od buna koja je započela 1648. veći dio Ukrajine
će se odvojiti od Poljske i 1654. naivno priključiti Ruskom Carstvu, tada će
Poljaci zbog toga navaliti na Ukrajinu, gadno zaratiti s Rusijom i mirom od
1686. dobiti ipak zapadni dio Ukrajine. Seljačke i kozačke bune nastavit će se
još duboko u 18. stoljeće, ali Rusi će ih sve redom nemilosrdnom skršiti, a
zadnji oblik autonomije Ukrajina će izgubiti 1781. Baš u to doba, u podjelama
Poljske, Galicija i Bukovina, zapadni dijelovi Ukrajine, naći će se u Austriji.
U crkvenom smislu, carigradski patrijarh dat će 1686. pravo
moskovskom patrijarhu da zaređuju kijevske metropolite. Ovo je važan događaj,
jer Carigrad danas tumači da je to bila privremena mjera, dok Moskva tvrdi da je
to bila trajna mjera. Ovo je jedan od temelja odluka današnjega Carigrada za
autokefalnost Kijeva.
U međuvremenu Rusinska grkokatolička crkva nastat će crkvenom
unijom u Užgorodu (1646.) koja će obuhvatiti Rusine i Ukrajince unutar Ugarske,
većinom s područja današnje Slovačke. U Hrvatskoj danas žive i Rusini i
Ukrajinci. Najlakše je to objasniti tako, da Ukrajinci smatraju Rusine dijelom
svoga naroda, a pojam Rusin drže starim imenom za Ukrajinca, jer naziv Rusin
(ili Rutenac latinski) naziv je za stanovnika tadašnje Ukrajine. Rusini, kao
zasebna skupina najviše su se održali zahvaljujući Rusinskoj grkokatoličkoj
crkvi. Najpoznatiji pripadnik te crkve je čuveni Andy Warhol, danas u
SAD-u ima oko 200 tisuća Rusina-grkokatolika u oko 60 župa.
Današnja Ukrajinska katolička crkva kojoj pripada glavnina
ukrajinskih grkokatolika sebe smatra sljednicom Crkve nastale 1596., a na
područjima oko Lavova ona i ima stvarni kontinuitet, a to je dio zemlje koji je
pripao Austriji nakon podjela Poljske. Kao što SZ Hrvatske nikad nije pao pod
Turke, tako zapad Ukrajine, nikada nije pao pod Ruse, a ukrajinski indentitet je
zbog toga ostao vrlo jak. Ukrajinci imaju zaseban jezik od Rusa, najistaknutija
razlika od ruskoga što su Ukrajinci ikavci. Lavov je ruski naziv, Ukrajinci isti
grad zovu Lviv.
Stoljećima je religijska slika bila jednostavna, zapad Ukrajine je bio
grkokatolički, veći dio zemlje pod Rusima pravoslavni i to pod Moskvom. Sve je
to trajalo do Prvoga svjetskoga rata, kada se raspalo Rusko Carstvo. Kada je od
1917. do 1921. Ukrajina pokušala biti neovisna republika, stvorena je u
listopadu 1921. kratkotrajna Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva,
a danas postoji istoimena crkva koja sebe smatra sljednicom iste, te ima oko
400.000 vjernika u Ukrajini. To je bio prvi pokušaj stvaranja autokefalne crkve
u Ukrajini, koji su uništili nadirući Rusi pod crvenom zastavom.
Do 1921. Sovjeti su osvojili veći dio Ukrajine, dok je zapad Ukrajine opet
završio u Poljskoj. Sovjetizacija je značila rusifikaciju, tako da je istočni
dio Ukrajine naseljavan Rusima, slično kao što je npr. poslije Prvog svjetskog
rata u Hrvatskoj je (Podravska) Slatina naseljavana solunskim dobrovoljcima ili
je pak poslije 1945. nasilno mijenjana etnička sila Petrinje i šire okolice.
Dugo nije postojala nikakva ukrajinska pravoslavna crkva, a Ukrajinci koji su
pak poslije 1921. našli u Poljskoj, postali su, zajedno s Bjelorusima, dio
autokefalne Poljske pravoslavne crkve, koja i danas postoji u
Poljskoj, iako nema više veze s Ukrajinom i Bjelorusijom.
Ukrajinska katolička crkva djelovala je slobodno sve do 1946.
Poslije Drugoga svjetskoga rata, zapad Ukrajine našao se u istoj državi s
ostatkom Ukrajine, Staljin je spomenute godine nasilno pripojio
Ukrajinsku grkokatoličku crkvu Moskovskoj patrijaršiji (Ruskoj pravoslavnoj
crkvi), pa je tako glavar ukrajinskih grkokatolika, Josif Slipij,
veliki nadbiskup Lavova, od 1945. do 1963. boravio po različitim sovjetskim
kazamatima, a tek ga je dobri papa Ivan XXIII. diplomatskom akcijom konačno
izvukao iz sovjetskog zatočeništva i doveo u Rim, gdje je kasnije imao ne baš
idilični odnos s papom Pavlom VI. Svi ostali biskupi ukrajinskih grkokatolika
umrli su u sovjetskim zatvorima i gulazima. Crkva je obnovljena u prosincu 1989.
i unatoč rusifikaciji, podvrgnutosti Moskvi, općem teroru, postalo je jasno da
su na zapadu Ukrajine grkokatolici sačuvali svoj identitet u svakome pogledu.
Spomenuli smo Staljina, on je otac suvremene Ruske pravoslavne crkve. Nakon što
su Lenjin i drugovi nagazili vrlo gadno pravoslavne svećenike i
vjerne laike, Staljinu je 1941. došlo do pameti da ne bi bilo loše da se obnovi
crkveni život, jer će se tako lakše obraniti od Nijemaca. Otvorene su crkve,
crkvena učilišta, crkva je dobila pravo javnosti, sigurnosni sustav je doduše
strogo sve kontrolirao, ali crkveni je život profunkcionirao, pa tako danas među
dijelom visokoga svećenstva Ruske pravoslavne crkve vlada dominira vrlo
pozitivno mišljenje o Staljinu, jer kasnije Hruščov je nastavio
gdje je Lenjin stao. Sadašnje vodstvo, na čelo s moskovskim patrijarhom
Kirilom gaji vrlo prisne odnose s Vladimirom Putinom.
Poslije pada komunizma u Ukrajini nastat će dvije velike pravoslavne crkve,
istoga imena. Ona koju je do sada prihvaćala pravoslavna ekumena je autonomna
Ukrajinska pravoslavna crkva koja se nalazi u sklopu
Moskovske patrijaršije, osnovana je 1990. i imala je negdje oko četiri
milijuna vjernika prije rata iz 2014. Druga je autokefalna Ukrajinska
pravoslavna crkva s patrijarhom u Kijevu, osnovana je
1992. i kanonski je do sada bila nepriznata od pravoslavne ekumene, najveća je
pravoslavna crkva u zemlji i imala je preko osam milijuna vjernika prije
rusko-ukrajinskoga rata. Treća je već spomenuta Ukrajinska autokefalna
pravoslavna crkva. Zašto podaci prije rata? Tada od oko 45 milijuna stanovnika,
čak je 62,5% bilo ateistima, a s obzirom na sovjetsku praksu ateizacije svojih
područja, ovo nije teško za povjerovati. Danas je pak 67% pravoslavaca, što je
nevjerojatan rast, a borba za te vjernike je goruće političko pitanje.
Nije teško za pogoditi da za vrijeme nemira i kasnijeg rata 2014., koji nažalost
i danas traje, grkokatolici i pravoslavci koji pripadaju u one dvije crkve koje
nisu pod Moskvom, bili su lojalni državi, dok je UPC koja pod Moskvom bila na
strani svrgnutog predsjednika Janukoviča i da trenutno baš nije
nešto pretjerano lojalna ukrajinskoj državi. Sadašnji predsjednik Petro
Porošenko i njegova vladajuća elita upreli su sve snage da Ukrajina
dobije autokefalnost. Čini se da su uspjeli.
Sinoda Carigradske patrijaršije o ukrajinskom pitanju od 9. do 11. listopada
koja je povukla pravo Moskvi da redi moskovske metropolite i vratila Ukrajinsku
autokefalnu pravoslavnu crkvu i Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Kijevskoga
patrijarhata u crkveno jedinstvo s Carigradskom patrijaršijom dovela je do
službenoga prekinuća veza između Carigrada i Moskve. Carigrad drži
primat časti među pravoslavnim svijetom, dok Rusi smatraju da s obzirom
da su najveća pravoslavna crkva, oni trebaju biti glavni. Uz Moskvu uvijek
čvrsto stoje Beograd i Atena, dok su uz Carigrad u ovakvim sukobima bili
Bukurešt i Sofija.
U ovome svemu dosta je izvisila vatikanska diplomacija. Kada su se u veljači
2016. konačno sastali papa Franjo i moskovski patrijarh Kiril,
to je bio takav prvi sastanak u povijesti. Ceh su platili ukrajinski
grkokatolici i bl. Alojzije Stepinac. Općenito, ukrajinski
grkokatolici smatraju da Vatikan premalo govori protiv ruske okupacije
ukrajinskoga istoka i da generalno ih sprema za izručenje Moskovskoj
patrijaršiji. Ukrajinski politički vrh neslužbeno smatra da ako Ukrajina dobije
autokefalnost, da bi se Ukrajinska katolička crkva trebala sjediniti s Kijevskim
patrijarhatom i da ako neće svećenici, da onda vjernički narod svakako treba
pristupiti autokefalnoj crkvi.
Ukrajinski grkokatolici zatražili su u ožujku ove godine da Ukrajinska katolička
crkva dobije svoga patrijarha (trenutni glavar je veliki nadbiskup), što
smatraju da je bila namjera Drugoga vatikanskoga koncila. Navodno, osobna
netrpeljivost između Josifa Slipija i pape Pavla VI. bila je
temeljena na tome što je novi svetac odbijao ukrajinski grkokatolicima dati
patrijaršiju. S obzirom da trenutno je sigurno da jedinstva između Kijeva i
Moskve neće biti, ako Vatikan ne daje Lavovu patrijarsku stolicu, od toga će
jedino imati korist Moskva. Ako uspije Ukrajincima, možda bi i
Hrvati-grkokatolici trebali tražiti bolji status Križevačke eparhije.
Ukrajinska svjetovna i crkvena povijest je vrlo složena. Dobivanje
autokefalnosti u 21. stoljeću od carigradskoga patrijarha Bartolomeja I.
rijedak je događaj i uspjeh za jednu Ukrajinu koja se bori protiv velike Rusije.
Činjenica je da Ekumenska patrijaršija ima malen broj vjernika, ali je prva među
jednakima u pravoslavnom svijetu, fascinira da tako suvereno nastupa spram
nekoliko puta jače Moskve, to je u neku ruku vrijedno divljenja. Kako će na lom
odnosa između Carigrada i Moskve reagirati druge pravoslavne crkve i tko će od
priznatih pravoslavnih crkava stupiti u odnose s Ukrajincima, to tek treba
vidjeti. Ovo budi nadu kod sličnih nepriznatih crkava kao što je
Makedonska pravoslavna crkva, da se i njihov status može riješiti, ma
što o tome mislili Moskva i Beograd. Uostalom, želja da svaka pravoslavna nacija
ima svoju autokefalnu crkvu više je nego racionalna.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ovo je i dalje najvažnija tema u pravoslavlju, koje se nalazi u raskolu između
grčkoga Carigrada i Moskve. O ratu koju bukti, da ne govorimo.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|