Piše: Mislav Miholek

Liturgija bi se mogla jednostavno definirati kao susret Naroda Božjega s Bogom. Njemački nevoljni reformator i jedan od većih katoličkih teologa Martin Luther (dobro ste pročitali ovaj izraz katolički) tvrdio je da možemo biti sigurni da Boga susrećemo čak dva puta za vrijeme bogoslužja, prvi put kada se propovijeda evanđelje, koja je živa Riječ Božja, a drugi put kada se Bog utjelovljuje u euharistiji. Zanimljivo je da u stvarnu prisutnost Boga u kruhu i vinu vjeruju katolici, pravoslavni i luterani, dok ostali protestantski kršćani nisu toga mišljenja, ali to je za neku drugu priliku.

Kada otvorimo Dokumente Drugoga vatikanskoga koncila prvo ćemo vidjeti Konstituciju 'Sacrosanctum Concilium' o svetoj liturgiji. To nije bez razloga, iako Koncil nije donio nikakve doktrinarne promjene u nauku Crkve (dio protestantskih kritičara zločesto ga zove faceliftom), lice Crkve značajno je promijenjeno, Crkva se pokušavala osuvremeniti.

Ulazak narodnoga jezika u liturgiju za mnoge je bio šokovit. Za ultrakonzervativne katolike, to je bilo previše, pa i danas postoje manje grupice katolika koje su za povratak praksama Tridentskog koncila i tzv. tridentskoj misi (1570.-1969.) koju je jednostavno pregazilo vrijeme, iako primjerice papa Benedikt XVI. ponovno je dopustio korištenje takvo bogoslužje pokušajući pokrpati odnose s marginalnim (polu)odvojenim skupinama katolika čiji je najveći simbol tvrdoglavi, shizmatični, ultrakonzervativni pokojni francuski nadbiskup Marcel Lefebvre. Planiram napisati rad o recentnom djelovanju lefebvrovaca u Hrvatskoj, malo ih je, ali su vrlo glasni na Internetu, a počeli su držati i javna bogoslužja.

Ovaj uvodni dio mogli završiti predivnom rečenicom iz Konstitucije 'Sacrosanctum Concilium': Doista, liturgija kojom se osobito u božanskoj žrtvi euharistije 'vrši djelo našeg otkupljenja', u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve. Ona je po svojoj naravi ljudska i božanska; vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena; gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji; nazočna u svijetu, a ipak - putnica. (SC 2). Je li je euharistija žrtva ili nije, još je jedna velika tema sukoba katoličke i protestantske teologije, ali više o tome koji drug put. Liturgija je srce crkvene prakse, nevjerojatno puno teoloških prijepora između pravoslavnih, katolika i protestanata izvire baš u tome kako bi trebalo slaviti Boga.

Cijelo bogoslužje ateistima izgleda čudno, a liturgijsko ruho im posebno nije bistro. Zanimljivo je da na sličan način katolici gledaju na istočne obrede i na liturgijsko ruho bizantske crkvene tradicije. Kod tradicionalnih protestanata luterana i kalvina, kod dijela anglikanaca liturgijsko ruho je vrlo jednostavno, riječ o crnom talaru. Zapadno-katoličko, istočno pravoslavno liturgijsko ruho i talar, svi imaju korijene u antici. Nevjerojatno kako Rimsko carstvo odražava crkvene stilove i kako je antika i dalje živa.

Ovakav tip liturgijske odjeće kreće s 313. godinom kada je car Konstantin Veliki dopustio svećenstvu određene znakove i odjeću rimskih dužnosnika. Naravno, katolička odjeća održava modu i stil zapadnoga dijela Carstva, dok kod pravoslavaca u igri je istočna moda.

Postkoncilske reforme pojednostavile su liturgijsko ruho. Tri su temeljna komada odjeća suvremenog zapadnoga liturgijskoga ruha:

Prezbiter koji nosi albu, štolu i misnicu.

....

Alba je donja liturgijska odjeća bijele boje (lat. albus je doslovce bijel) koja se veže pojasom (cingulom). Djeca je često zovu bijela haljina. Štola je najvažnija insignija od liturgijskoga ruha u obliku šire ukrašene trake. Djeca je jednostavno često zovu šalom, iako naravno to nije. Đakon je nosi preko lijevoga ramena i prsa, prezbiter (svećenik) i biskup je nose oko vrata i ona pada niz prsa. Misnica je nastala iz kabanice-ponča koji se nosio u kasnom Rimskom carstvu, a takva kazula (doslovce mala kuća) koristila se sve do reforma Drugoga vatikanskog koncila. Lefebvrovci ne odustaju i danas od kazule i cjelokupnog kompliciranog ruha. Današnja misnica se zna nazivati gotskom (prva verzija je nastala u 13. stoljeću) i od 19. stoljeća se sve više koristi. Biskupe se lako prepozna po mitri (kapa, djeca je poistovjećuju sa svetim Nikolom) i biskupskom štapu. Također tu je i dalmatika (naše gore list), slična misnici. Biskupi je nose iznad misnice, a đakoni je stavljaju na albu. Boja albe je uvijek bijela, dok štola i misnica svoju boju prilagođuju liturgijskoj godini. Bijela se nosi za vazmeno i božićno vrijeme, za blagdane i važnije spomendane, uključivo marijanske, anđela i svetaca koji nisu bili mučenici. Crvena je za Cvjetnicu, Veliki petak i slavlja Muke Gospodnje, Duhova, apostola i mučenika; zelenu općenito za vrijeme 'kroz godinu'. Ljubičasta se nosi za vrijeme došašća i korizme, a dopušta se također u liturgiji za pokojne. Također, tu su još fakultativno crna u liturgiji za pokojne i ružičasta/pink za 3. nedjelju došašća i 4. nedjelju korizme.

....

Đakon u albi. Fotografije: Gareth Hughes/WikiCommons

Anglokatolici kod anglikanaca i dio tradicionalno orijentiranih luterana također koristi ovakvu liturgijsku odjeću. Gornje ilustracije su primjerice anglikanskoga podrijetla.

Svaka hrvatska župa ima barem četiri seta misnica i štola, a recentno pink misnice se vraćaju u modu. Primjerice u Zagrebu se liturgijsko ruho može kupiti u kaptolskim knjižarama, postoje radionice i krojačice, dio časnih sestara je vrlo vješt u krojenju, dakle postoje osobe koje su specijalizirane za ovakav tip ekonomije.

Na Internetu nema zagrebačkih trgovina, tu su:

(25. 02. 2018.)

Izvori:

Enciklopedijska izdanja: