Dioklecijanov progon kršćanstva bio je povezan s neviđenom pljačkom kršćanske imovine, jer kršćani su ulagali dosta u svoje lokalne crkve koje su već u 3. stoljeću bile financijski jake organizacije, a lokalne vlasti u nekim pokrajinama nisu ni progonile kršćane jer bi to narušilo gospodarski sliku navedenih pokrajina. Iako je Dioklecijan pobacao značajan dio svećenstva u tamnice, dio smaknuo, nikako nije mogao suzbiti kršćanstvo koje je bilo tada jedina prava univerzalna sila u Carstvu. To je uvidio Konstantin i igrao je na tu kartu.

Što je rimska država propisala da se slavi, to se više manje slavilo, pogotovo u gradovima. Jedini otpor kršćanstvu je postojao na selu i otuda je nastao pojam pogan (lat. paganus) koji doslovce u tome kontekstu znači seljačina, odnosno osoba koja slavi lokalne prirodne sile i ne želi se kristijanizirati, tj. pruža otpor rimsko-kršćanskoj urbanizaciji i kulturi.
 

Nepobjedivo sunce nije baš tako nepobjedivo

Nepobjedivo sunce (lat. Sol invictus) je jedno od mnogobrojnih božanstava s tržišta rimskih religija. U drugoj polovici trećega stoljeća, na vlast je došao car Aurelijan (točnije u Srijemu su ga dovele rimske legije) koji je svim silama pokušao učvrstiti carstvo koje je bilo prodrmano i uvodi čvrstu ruku u vojsci i upravi, a sebe proglašava božanstvom i bogom, (uzima naziv gospodin i bog, koji primjerice Novi zavjet koristi kao formulu za Krista) i to personifikacijskom sirijskoga boga Elagabala, čiji se onda blagdan slavio 25. prosinca.

Općenito, rimska vojska je bila sklonija religijama nego veći dio stanovništva jer su bili često u smrtnoj opasnosti. Sol invictus se poistovjećuje s perzijskim božanstvom Mitrom, popularnim među legijama i vojskom. Kršćanstvo je isto bilo jedna od jačih sila u vojsci i to među centurijskim slojem (srednja klasa), tako da je Dioklecijan sustavno progonio i centurione-kršćane, a neke i smaknuo. Rimski centurioni u Novom zavjetu su već pokazani kao ljudi vjere.

Samoljubivi Konstantin Veliki

Dio povjesničara smatra da je Aurelijan puno više gazio mnogoboštvo u Rimu, nego što je to činilo kršćanstvo u 4. stoljeću, odnosno Konstantin. S druge strane, s obzirom na seriju novčića u kojoj je Konstantin Veliki prikazivao sebe 313. kao božanstvo Sol invictus, nije teško pomisliti da je Božić pomaknut sa 6. siječnja na 25. prosinca zbog Konstantinove političke dobiti i njegove želje za da ujedno i njega vidi kao Krista na zemlji, što mu je bila draga slika.

Oko zimskoga solsticija od pamtivijeka se slavilo i taj dio godine uvijek je bio svečan. Kako pod Konstantinom se Crkva i kršćani značajno razmahali u svakom pogledu, teško da je netko previše prigovarao zbog toga što je Božić došao na 25. prosinca. Teško da itko danas više razmišlja o Konstantinu i Mitri, a zapravo je i nevažno.
 

Kako se i zašto slavi Božić širom svijeta

Božićni običaji su puno raznovrsniji nego uskršnji, što je vrlo vjerojatno posljedica toga da se Božić slavi usred zime kada većina stanovništva nije radila, pa je bilo puno više vremena za promišljanje istih, a različite nacije i narodi imaju bogatu zbirku istih, pa tako Hrvati po glavi stanovnika vrlo vjerojatno imaju najviše običaja od svih naroda na svijetu, iako primjerice Ukrajinci isto imaju nevjerojatno bogatstvo pjesama i običaja, ali njih ima deset puta više nego Hrvata.

Suvremeni božićni običaji su uglavnom srednjoeuropskoga podrijetla, iako je primjerice za oca jaslica se smatra Franju Asiškoga, toga genijalca iz Asizija. Apokrifno se prvo kićenje bora pripisuje pak Martinu Lutheru, iako je luteranska reformacija u 16. stoljeću poprilično okljaštrila slavljenje Božića, ali kratko je to trajalo. Već od druge polovice istoga 16. stoljeća zasigurno u luteranskoj Lotaringiji se kite borovi, što se brzo proširilo luteranskim krajevima Njemačke, ali već u 18. stoljeću katoličko Porajnje prihvaća taj običaj, koji se onda širi katoličkim krajevima Srednje Europe, ali i luteranskim sjevernim predjelima Europe. Suvremeni adventski vijenac je napravio luteranski pastor Johann Hinrich Wichern u prvoj polovici 18. stoljeća, tako da sve što danas imamo kao božićne običaje nastalo ispreplitanje katoličko-luteranskih običaja.

Ništa bez jaslica

U Engleskoj, lord-protektor Oliver Cromwell, kao dosljedni kalvin i prvak puritanaca sredinom je 17. stoljeća zabranio proslavu Božića, što je uključivalo i Ameriku, jer je isti blagdan viđen kao katoličko-luteranska ujdurma, a jedino za puritance što je gore od katolika su luterani. Božić je rehabilitiran dolaskom princa Alberta u Englesku, kada je kraljica Viktorija u prvoj polovici 19. stoljeća uvela njemačke božićne na engleski dvor, tako da su bor, adventski vijenac i toplina Božića tek tada konačno zatukli Cromwellovu ludost. U Engleskoj tada nastaju i prve božićne čestitke. U Ameriku u to doba slijevaju rijeke njemačkih emigranata, katolika i luterana, tako da tek od druge polovice 19. stoljeća se u SAD-u rehabilitira Božić kao blagdan.

Sveti Nikola je bio pravi biskup, koji je čak sudjelovao na Prvom nicejskom saboru, povezan je različitim legendama, a štuju ga pomorci, a posebice ga obožavaju Rusi, a česta je slava kod Srba. Vrlo vjerojatno se nadovezao na prastari lik daronosca pretkršćanske Europe i on prvi nosi darove 6. prosinca. Običaj je oživio u Panonskoj Hrvatskoj u 19. stoljeću kada se proširio po gradovima, a ubrzo je ušao i u sela. Primjerice u primorskim krajevima Hrvatske, sveta Lucija 13. prosinca nosi darove. Djed Božićnjak (Father Christmas) je pak u 17. stoljeću u Engleskoj bio je lik otpora ludom Cromwellu, a suvremena verzija je opet povezana s princom Albertom i kraljicom Viktorijom. Svjetovni Djed Mraz je pak vrlo vjerojatno produkt agresivne promidžbene kampanje Coca Cole iz tridesetih godina 20. stoljeća i zaista je urnebesno smiješno da su istoga prigrlili komunisti. U Panonskoj Hrvatskoj darove za Božić donosi mali Isusek.
 

Kako se slavi Božić u Hrvata

Hrvatski suvremeni božićni običaji su se ujednačili u dva vala. Hrvatsko božićno bogatstvo posljedica je rascjepkanosti hrvatskoga nacionalnoga prostora, tako da su Hrvati širom Austro-Ugarske imaju svoje zasebne božićne običaje, od Subotice na sjeveru Bačke pa do Boke Kotorske, svako selo je skoro imalo svoje pjesme i svoj način slavljenja Božića, pod utjecajem različitih kultura. Tek ulaskom u prvu Jugoslaviju, podosta zaslugom vrijednoga liturgičara dr. Dragutina Kniewalda, od 1919. izdaju se različite hrvatske crkvene pjesmarice (najpoznatija Hrvatski crkveni kantual iz 1934.) ujednačava se božićni ritual među svima Hrvatima, a neke božićne pjesme su možda još iz srednjega vijeka.

Pokojni fra Jerko Fućak, hrvatski bibličar, bio je oduševljen Božićem, pogotovo božićnim pjesmama koje su pune teoloških formula i biblijskih slika. Sretno lice fra Jerka Fućka s kraja osamdesetih meni je sinonim za Božić.

Zbog trule političke situacije u Kraljevini SHS, Božić postaje odjednom Hrvatski Božić (na čestitkama umjesto blagoslovljenoga ili sretnoga Božića piše se ta formula, a božićni motivi su često okićeni hrvatskom trobojnicom, a Isusa se premješta iz Betlehema u kontekst hrvatskih krajeva) primarno zato jer su Srbi svoj Božić nazivali srpskim pa Božić ujedno postaje i nacionalnim blagdanom Hrvata, što npr. nije dobro sjelo Kaptolu što zbog toga jer nadbiskup Bauer i njegovi suradnici uglavnom bili tvrdi Jugoslaveni, što zbog činjenice da Katolička crkva pokušavala dogovoriti oko konkordata s Beogradom, što pak zbog pojave starokatolika poslije Prvoga svjetskoga rata, tako da je Božić postao i političko pitanje, a vrlo mio je bio blagdan Stjepanu Radiću, HSS je posebice slavio isti, pa se u literaturi može naći naziv seljački republikanski Božić.

Apsurdi socijalizma: Kazeta Jugotona i Kršćanske sadašnjosti iz 1983.
Iako je Božić bio proskribiran, Jugoton je zbog visoke profitabilnosti redovno izdavao ploče i kazete s božićnim pjesmama
(Izvor naslovnice)

Za vrijeme druge Jugoslavije je Božić stjeran u ilegalu, jer Titova Jugoslavija je bila jedna od rijetkih država koja je zabranjivala proslavu Božića, u gotovim svim komunističkim despocijama Božić je bio neradni dan, uključivo Istočnu Njemačku i Rumunjsku (naknadna opaska: ovo s Rumunjskom dobivam dvojake odgovore od Rumunja, iako je RPC bila legalna), a Poljaci bi valjda digli oružani ustanak da se ih tjeralo da rade na Božić. S liturgijskom obnovom Drugoga vatikanskoga koncila, s kraja šezdesetih, Božić još jače dobiva na važnosti i suvremena hrvatska božićna misa dobiva svoje ruho, a činjenica da je bio zabranjivan, Božiću daje dodatnu slast, iako je većina firma pomalo slavljenički provodila te dane, posebni teror se provodio nad učiteljima i prosvjetnim djelatnicima kao specijalni oblik titoističke političke gluposti, a glavni izvor božićnih ukrasa u sedamdesetima i osamdesetima godinama prošloga stoljeća su bili mitski štajerski šoping punktovi Graz i Leibnitz. Današnji Božić u Hrvata sa svim svojim običajima je dijete Drugoga vatikanskoga koncila i preživio je razne bedaste ideje iz devedesetih.

Kao gotovo nadrealni detalj prošlosti, pravovjerni komunisti su kupovali borove tek pred Novu godinu, iako se većina redovno prodala za Badnjak. To da je Božić bio radni dan, vrlo vjerojatno je samo jedan od niza čavala u lijesu jugoslavenskoga komunističkoga sustava, a treba spomenuti da su Rumunji srušili Ceausescua baš za Božić 1989.

Unatoč svemu, Božić je blagdan istinskoga svjetla, spomen da na dan kada je Bog sišao na Zemlju među ljude. Iako su puritanci i komunisti ga probali zabraniti, blagdan Božića je nadživio svaku nedaću i ljudi ga jednostavno vole. Nije svaki dan da Bog uđe direktno u povijest.