|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 4. 9. 2017.
Nema ničega opasnijeg kada čovjek nema pravoga izbora, onda
nastaje puno gluposti, puno očajničkih poteza i općenito sve one loše stvari
koje se događaju u filmovima Quentina Tarantina, onaj jedan specifičan kaos u
kojem nitko ne zna kako se našao, ali ništa ne ide od ruke. Da je moguće da
ljevica ne postoji kao faktor, najbolje se vidi u Mađarskoj.
Ljevicu u Hrvatskoj na rub provalije doveli su
Zoran Milanović i Ivo Josipović jer nisu najbolje
shvatili zašto je oprezni i promišljeni Ivica Račan bježao od
srpa, čekića, Tita i Srbije. Bivši predsjednik Josipović bio je
dragi beogradski i banjalučki gost što mu je dugoročno bilo sasvim dovoljno da
se zamjeri svakom glasaču desnice i centra u Hrvatskoj.
Doduše, Zoran Milanović, kao prirodno-inteligentan tip shvatio je da od Srbije
nema koristi, pa je desničario na kraju mandata, ali prije je uspio postaviti
politiku na princip ili mi, ili oni, što će očito
dugoročno pokopati ljevicu u Hrvatskoj, jer hrvatska politička baština primarno
se gradi na Anti Starčeviću i Stjepanu Radiću,
koji u narodnoj legendi imaju percepciju tvrdih desničara, iako je Starčević
klasični liberal, a Radić lijevo usmjereni demokršćanin. Franju Tuđmana
više nitko ne doživljava kao uvjerenog komunista.
Posebnu vrstu pogubljenosti u vremenu i prostoru pokazao je
Davor Bernardić kada je SDP organizirao skup potpore drugu Titu
na kojem su se pojavile klasične komunističke zastave, bez ijedne, doslovce
ijedne hrvatske državne zastave, a sve je izgledalo kao negativ družbe
Dražena Keleminca, za koju je premijer dobro rekao da su marginalci,
ali SDP je stožerna stranka hrvatske ljevice. Strašno je ako glavna lijeva
hrvatska stranka djeluje kao A-HSP. Hrvate Josip Broz Tito jednostavno više ne
zanima, uostalom Tita nije zanimala ni Hrvatska, nego samo Jugoslavija.
Druga je glupa stvar koju ljevica čini da se zaletava na HOS.
Kada je HSP držao HOS u Hrvatskoj pod svojom kontrolom, od lipnja 1991. do
siječnja 1992. te postrojbe doslovce nisu napravile nijedan zločin. To im je
dalo današnju patinu, plus činjenica da su u Vukovaru i drugdje činili čuda, a
činili su čuda protiv JNA, čuvara imena Josipa Broza i svih
onih crvenih petokraki koje su sjale na spomenutom skupu.
Dok se SDP zabavlja promašenom
ideologijom, HDZ-ova vlast može raditi što god hoće, pa još uvijek ne znamo hoće
li Andrej Plenković uvesti štetni porez na nekretnine, samo još
jedan u nizu nameta kojim koalicija HDZ-SDP uveseljavaju hrvatske građane i
poduzetnike zadnjih 27 godina.
HDZ ima sigurnu glasačku bazu, ali tko će to glasati za SDP koji se
zalaže za druga Tita, ima problema s poginulim hrvatskim braniteljima i općenito
ne vidi da je glavni problem ove države iseljavanje mladih, da Hrvatsku guše
porezi koji ne dopuštaju razvijanje konkurentnog gospodarstva i da nema vremena
za političku filozofiju Zorana Milanovića, koju izgleda dalje razvija Davor
Bernardić. Ali očito, lakše je razbijati, nego graditi.
SDP mora shvatiti da živimo u 2017., a ne u 1945. Hrvatskoj treba jaka lijeva
stranka, kao što joj treba jaka konzervativna stranka, jednako tako joj treba
jaka liberalna stranka, kao i jedna dobra demokršćanska stranka. Ako čovjek nema
izbora, onda pravi gluposti.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Davor Bernardića je na zadnjim izborima umirovljen iz politike. Zoran Milanović
i dalje jaše na starim principima "ili mi, ili oni", a SDP nema nikakve baze
među mlađim biračima, doslovce će biologija napraviti svoje. Slično se događa
svim socijaldemokratskim opcijama u Europi.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|