|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 26. 8. 2017.
Otvorim svoje omiljene dnevne novine, tiskano izdanje i nabasam na članak o
osamdesetima godinama. Naš cijenjeni kritičar, dobitnik više Porina, odlučio se
obračunati s omiljenom dekadom hrvatskih slušatelja. Hrvoje H. uzeo je glazbenu
lopatu i odlučio zatući desetljeće koje baš pretjerano ne voli. Dekada kao
dekada, ima dobre muzike, ima grozne muzike, ali od sve muzike, osamdesete se i
dalje drže najbolje.
Glazba nikada nije samo glazba, ona je uvijek odraz društvenih okolnosti. Iako
Hrvoje H. optužuje pop glazbu da je bila po mjerilu
Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ovo dvoje
državnika jesu određivali to desetljeće. Prije američkih predsjedničkih izbora
na Youtubeu se pojavila stara snimka Noama Chomskoga i
Bernia Sandersa kako sredinom osamdesetih nastupaju na jednom
američkom sveučilištu. Akademik SANU-a Chomsky se dere na sveučilišne profesore
da jedini razlog zašto glasaju za Reagana je to jer su im plaće otišle
višestruko gore u odnosu na sedamdesete. Taj jedini razlog puno
govori o osamdesetima.
Uostalom, većina muzičara su bili protiv establishmenta, kao što je to i nekako
normalno. Bruce Springsteen, Johnny Cash i
njegov country krug, svi oni zdušno pjevali o mukama radnika i maloga čovjeka.
Band Aid i Live Aid je niknuo u Engleskoj na oporbi
establishmentu.
Ovdje je Novi val umro političkom odlukom Saveza komunista kako to
Gregor Tomc i Pero Lovšin ističu u knjizi "Moj život
je novi val" Branka Kostelnika (Fraktura, 2004.), dakle nije
Novi val propao jer je htio, nego ga je zatukla Milka Planinc i
ta cijela ekipa štedljivih partijskih idiota. Bistro je meni da ljudi odrasli u
komunizmu brane komunizam.
Zanimljivo, naši ljudi nekako ne vole spominjati taj period 1982. i 1983. kada
nije bilo Duška (deterdžent, ulje, šećer, kava i
ostalo), nego vole osamdesete jer ih personificira Ante Marković.
Ljudi vole osamdesete jer je muzika bila šarena, jer su pjesme bile ljubavne,
jer je pop bio optimističan, a bilo je dovoljno artista. Uostalom, jedan
Arsen Dedić ima čak 14 albuma iz toga desetljeća
(1980-1989.).
Danas, nema ni šarenog popa, ni umjetnika, ni pravoga rocka. I zato U2
može sa svojim albumom "Joshua Tree" trideset godina kasnije napuniti svaku
dvoranu. Jer ljudi kada čuju "Where the Streets Have No Name" sjete se neviđene
pozitive koju svijetu donijeli Ronald Reagan, Margaret Thatcher, Helmut
Kohl, Ivan Pavao II. i cijela galerija državnika koja
nije bilo tamo ni u sedamdesetima, ni u devedesetima. Nama treba danas
državnika, a ne ljudi kao Macron koji bez problema baci 26
hiljada eura na šminku.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Macron je ove godine u nekim teškim problemima. Ni šminka ne pomaže. Dobar dio
hrvatskih kritičara mrzi osamdesete, meni neshvatljivo.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|