|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 2. 2. 2017.
Dok na vanjskom planu, za
razliku od prošlih godina, stvari dobro funkcioniraju (predsjednica se rastrčala
po SAD-u, a premijer putuje u Izrael, kako bi se politički došlo opet u SAD), na
unutarnjem lagano se vraćamo u prošlost, dok sadašnjost nesmiljeno gazi po
demografskoj slici Hrvatske, a budućnost države čini se tmurna jer neće biti
djece koja će naslijediti nas koji trenutno imamo (ne)sreću da ovdje živimo i
prebivamo u ovoj predivnoj zemlji koja se zove Hrvatska.
Gorući demografski pad Hrvatske najvažnija je stvar koja tišti hrvatsku
realnost. Bez (radno) aktivnog stanovništva jednostavno nema države, gotovo
apsurdno zvuči da tako nešto uopće moram pisati. Općenito se radnim ljudima
svagdje u svijetu loše piše, tko nije vrhunski obrazovan za trenutne tehnologije
i tko se ne zna njima služiti, taj je osuđen na propadanje. Ljudi bez nade
doveli su Donalda Trumpa na vlast. Politička korektnost se ne
može jesti, osim ako niste član specijalizirane nevladine organizacije, koja je
eto financirana državnim ili lokalnim proračunom, što je čini sastavnim dijelom
državne birokracije, pa stvarno više nema smisla NVO tako zvati.
U Hrvatskoj umjesto gospodarskih i demografskih tema i dalje je aktualna HOS-ova
ploča u Jasenovcu. Ako će postojati za 400 godina još koji Hrvat, taj nikako
neće shvaćati o čemu je tu bila riječ. Također, vrlo su popularne i druge teme
vezane uz Domovinski rat. Bojan Glavašević je nestvarno probao
predriblati Andriju Hebranga s pozivom na vlastitu obiteljsku
tragediju, pritom pokazavši da nema pojma o Andriji Starijem i
Olgi Hebrang.
I tu dolazimo do stvarnoga našega problema, većina političara kod nas su
neznalice. Boli me srce što to moram napisati, ali kada jedan od glavara SDP-a i
sveučilišni nastavnik nema pojma tko je Andrija Hebrang Stariji, onda
jednostavno postaje bistro zašto tapkamo na mjestu već godinama. Što onda tek ti
ljudi znaju o ekonomiji, menadžmentu, suvremenim tehnologijama i sličnim temama?
Mnogi s lijeva su spremni kriviti Margaret Thatcher za današnji
ekonomski model, ali Velika Britanija je u sedamdesetim godinama bila umiruća
država bez ikakve perspektive, nešto kao Hrvatska danas. Osamdesete su bile
optimističnije godine, iako su primjerice britanski rudari nestali s političke i
radne scene, ali je procvjetala srednja klasa, a jakost države se mjeri njezinom
srednjom klasom. Mrs Thatcher je imala model permanentne preraspodjele kapitala,
pa kada je početkom devedesetih ponovno htjela uzdrmati gospodarstvo i dati
priliku novim ljudima, onda su je srušili baš oni koje je sama obogatila u
osamdesetima, ljudska sebičnost je fascinantna stvar.
Hrvatska je daleko od britanskih tržišnih sloboda, ali ako želimo nekakvu
budućnost Hrvatske onda se treba ugledati na zemlju gdje Hrvati masovno odlaze,
a to je Irska. Jednostavno treba poubijati papirologiju, ubrzati birokraciju,
sustavno uništavati poreze i namete i dati priliku da se s jednim papirom
pokrene biznis, bez toga da se ide na sve moguće ustanove, primjerice na Državni
zavod za statistiku (DZS) koji je nevjerojatna moćna ustanova u hrvatskom
gospodarstvu. Čak da se sve državne birokrate ostavi na punoj plaći i da ništa
ne rade, a da se pritom uvede irski model, bilo bi bolje od ove lude situacije u
kojoj su poduzetnici neprijatelji br. 1, a radnici najnesretniji ljudi u
Hrvatskoj.
HDZ i SDP kao da uživaju u temama iz
prošlosti, a ne primjećuje da Ivan Pernar i njegov Živi zid
jedini govore o sadašnjosti. Kakav je Pernarov stav spram državnopravnog poretka
govori činjenica da bez kompleksa upada u srednje škole. Ono što HDZ i SDP ne
primjećuju da ga klinci dočekuju vrlo pozitivno i vrlo otvoreno. Što sve može
pasti na pamet poštovanom zastupniku Pernaru u njegovom pohodu prema vlasti,
nije teško za pogoditi.
HDZ i SDP hitno se trebaju
prebaciti iz 1941. i 1991. u 2017. jer nas jednostavno za nekoliko godina neće
biti. Dovoljno je otići na autobusne kolodvore širom zemlje i gledati koliko
autobusa ide za Njemačku. I to svi papagajski pišemo, ali glas vapijućeg koji
viče s kolodvora nitko ne čuje. Hrvatska politička scena mora konačno ući u
2017. i pozabaviti se trenutnim problemima.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ovo je bio sjajno čitan tekst. I dan danas je bi bilo lijepo da se stranke bave
sadašnjim trenutkom.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|