|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 15. 1. 2017.
Da nešto duboko ne valja sa sadašnjosti najbolje svjedoči program HRT-a,
koji je zadnja tri, četiri mjeseca sigurno ukopan u Domovinskom ratu. Bijeg u
prošlost uglavnom se događa kada je sadašnjost tmurna. Domovinski rat je velika
pobjeda, ali to su bili izvanredni uvjeti koji ne trebaju određivati mirnodopski
način života u Hrvatskoj.
Kao što rekoh, pobjeda u Domovinskom ratu sjajna je stvar. Kada
su se krajem osamdesetih i početkom devedesetih stvarale razne nacionalne
države, Rusija i Srbija su uglavnom imale najbolju namjeru spriječiti takvo
nešto. Rusi danas fizički kontroliraju određeni dio teritorija u Ukrajini,
Moldaviji i Gruziji, dok Srbi pak imaju svoje teritorijalne jedinice na Kosovu i
BiH. S obzirom da baš ovih dana Vučić i Nikolić
sasvim otvoreno prijete ratom Kosovu (pritom je Vučić nekako upleo čokoladice
Kolinde Grabar-Kitarović), Oluja pokazuje svoju ispravnost.
Tuđman je tu povukao potez tisućljeća.
Franjo Tuđman svakako je svakako
najzanimljivija politička ličnost druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj.
Čovjek si je zacrtao stvaranje države, boksao se sa svima. Spominjali smo HRT,
prva epizoda treće sezone Heroja Vukovara o Bogdanovcima svjedoči da
ugled Franje Tuđmana u studenom 1991. nije baš bio na najvišoj razini, pogotovo
u Istočnoj Slavoniji gdje je značajan teret obrane iznio HOS, koji uopće ne bi
smio postojati da je Hrvatska bila spremna za rat. O ovome sam pisao u
relativnom nedavnom tekstu. Ali Tuđman je učio na greškama i često ih je u hodu
ispravljao.
Ispada da ovdje nitko poslije Tuđmana ne želi učiti na greškama. Nedostaju
političari koji će tuđmanovski ići hrabro naprijed, pa makar i griješili.
Hrvatska je poput autobusa koji nema vozača, a svaki put kada netko zasjedne za
volan i želi krenuti u određenom smjeru, masa u autobusu ga zaskoči i zaustavi
vožnju. Stoji se na parkiralištu dok motor radi i benzin se troši, svi znaju
kamo treba ići, ali ne može se naći dva suglasna glasa. Opet se vraćamo na
početak, kada netko ima dovoljno hrabrosti zasjesti za volan, onda ga masa
zaskoči. Tako meni djeluje zadnjih 15 godina u hrvatskoj politici.
Odrastao sam uz nacionalne budnice, dobar dio ljudi iz uze i šire obitelji
otišao je u rat (što je slučaj s 90% hrvatskih obitelji, to apsolutno nije nešto
posebno, status branitelja nije zvanje, ne može se biti branitelj po zanimanju),
ali kada gledam koliko je ljudi otišlo u inozemstvu, kako se npr. Slavonija ili
Zagora fizički prazne od mladih ljudi koji i dalje masovno odlaze u Njemačku,
Kanada i Irsku, stihovi Raselit nas triba da nas manje ima nisu
prošlost, nego tvrda sadašnjost. Iz ove moje perspektive, stvaranje države
ispada da je bilo tu kako bi djeca visorangiranih komunista i djeca udbaša mogla
postati 'poduzetnici' i ukradeno društveno vlasništvo privatizirati, dok su
blesavi radnici, blesavi seljaci i blesava poštena inteligencija krvarila u
obrani Hrvatske. Isključivo Tuđmana kriviti za to, pogotovo poslije njegove
smrti postaje dosadno. Mrtvi Tuđman je idealni krivac jer onda su svi živi
apsolutno nevini.
Činjenica je da se privatizacija ne može poništiti, da je to jedna velika
iluzija, činjenica je da krupni kapital je kakav je i nije ga moguće mijenjati u
ovakvim svjetskim uvjetima. Pad komunizma je bio ta točka u vremenu kada su se
širom Istočne Europe dijelile karte na vrlo sličan način kao kod nas. Ljudi
odlaze jer ne mogu stvoriti život sebi. Ovdje nema gladi za one koji mogu
raditi, nema doduše ni neke pretjerane perspektive. U prošlosti i od prošlosti
se ne može živjeti, osim ako niste povjesničar ili političar. Hrvatskoj trebaju
novi prostori slobode.
Najviše slobode je potrebno u gospodarstvu. To je toliko puta rečeno i napisano,
ali uzalud sve žrtve Domovinskog rata, uzalud svi zatvori poslije Hrvatskog
proljeća, uzalud sve knjige, pjesme i budnice ako se u vlastitoj državi nema od
čega živjeti. To svim hrvatskim strankama još nije došlo do glave. Zašto je to
tako, to treba pitati stranke.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Dan danas, poslije toga što se sve privatiziralo što se moglo (npr. veći dio
banaka se privatizirao pod Račanom), svaki put se začudim kada netko krene
brbljati o poništavanju privatizacije. Takvo nešto se neće dogoditi.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|