|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 10. 5. 2016.
Puno je naroda i nacija međusobno posvađano. Francuske podjele sežu od čuvene
1789. Pogotovo u francuskoj provinciji kavge između obitelji su vrlo žive, jer
se dobro pamti tko je gdje bio 1789. Zapadni Nijemci misle da su puno bolji od
Istočnih Nijemaca, dok dio Istočnih Nijemaca misle da su Zapadni Nijemci
izgubili svoje nijemstvo u zamjenu za jeftinu amerikanizaciju i ugodan život.
Sličnih primjera još je
mnogo, Sjever Italije misli da je bolji od ostatka zemlje i priželjkuje
neovisnost. U Sloveniji sve ostale pokrajine ne podnose Štajersku i Štajerce. U
Českoj, Bohemce svi smatraju nazadnim seljacima. U Poljskoj politički spektar je
toliko širok da je to Hrvatima nezamislivo, desnica i ljevica međusobno su
podijeljene na pregršt stranaka i frakcija. U Ukrajini podjele su dovele do
građanskog rata i ruske agresije.
Sve te podjele pokušavaju se održati uglavnom unutar granica tih zemalja.
Nezamislivo je da francuska ljevica pokušava internacionalizirati svoje
unutarnje sukobe. Ali, u zemljama bivšeg europskog komunističkog lagera,
jedna od temeljnih boljkih dijela ljevice neshvaćanje je da neke stvari treba
ostaviti unutar vlastitih granica. Sindrom je to vjernosti Moskvi ili u
domaćem slučaju Beogradu. Ujedno je to znak specifične slabosti. Za mene to je
vrijeđanje domaćih vlastitih snaga. Pravljenje Baba Roge od
ministra Hasanbegovića u međunarodnim razmjerima, samo zato što je dijelu
lijevih medija zatvorio financijsku pipu, suicidalan je potez.
Hrvatska nije bila nikada fašistička. Nije bila ni fašistička kada su je
u Drugom svjetskom ratu okupirali Nijemci, Talijani i Mađari. Ustaše su
politički bili slabi, većina ljudi koja je sudjelovala u domobranskim i
partizanskim postrojbama bili su glasači ili članovi HSS-a, dakle Hrvatska čak
nije bila ni komunistička. Ante Pavelić nikada nije imao potporu većine
građanstva. Kao što nije imao ni komunizam potporu u bazi. Dva su krunska
dokaza. Prvi je bijeg Pavelića 1945. Drugi dokaz je opći raspad komunizma u
Hrvatskoj krajem osamdesetih.
Kada su pokojni Veljko Kadijević i njegova banda lopova iz Jugoslavenske
narodne armije planirali operativnu realizaciju planova Saveza komunista Srbije
i SANU u djelo, onda su računali na domaći lijevi element koji će se
priključiti JNA u savladavanju hrvatske neovisnosti. Kao što smo vidjeli, 1991.
to se nije dogodilo. Većina onih koji se osjećaju lijevo u Hrvatskoj nisu
Jugoslaveni, sudjelovali su u stvaranju neovisne hrvatske države, zajedno uz
one sa centra i desnice. To su jednostavne činjenice.
Predsjednica stvarno je u pravu kada kaže da značajan dio mladih odlazi iz
države zbog nepodnošljive društvene klime. Kako je Zoran Milanović
zavladao javnim prostorom, ušla je jedna medijska kuga u javni govor. Posljedicu
vidimo danas u tome što Milanović, kada više ne može upropaštavati Hrvatsku,
krenuo je razarati svoju vlastitu stranku. Hrvatskoj treba jedan dobar i jak SDP
zbog stabilnosti hrvatskog lijevoga glasačkoga tijela i zbog stabilnosti države.
Vlast umjesto da se konsolidira, ona je svakim danom sve slabija. Sasvim je
očito da se MOST i HDZ ne mogu podnijeti. Ako se HDZ misli ozbiljno pozivati na
Tuđmana, onda treba poštivati Tuđmanovu doktrinu da nema ekstremnog
desnog rakursa u javnom prostoru, da se Hrvatska u međunarodnim razmjerima brani
svojim sudjelovanjem u protuhitlerovskoj koaliciji i da je domaći antifašizam
jak alat protiv svih neprijatelja Hrvatske u inozemstvu, a taj neprijatelj broj
jedan trenutno je Angela Merkel. Čemu se sramit većinski HSS-ovskog
antifašizma? Čemu se sramiti Tuđmana, Špegelja, Tusa, Bobetka i
Červenka?
Sasvim je očito da se svi u Hrvatskoj slažu u tome da se ne slažu. Zbog čega je
tako teško doći do konsenzusa oko toga da ovo bude zemlja u kojoj svatko može
pošteno zarađivati, pošteno živjeti, pošteno i bez agresivnosti iznositi svoje
stavove, a da pritom odmah nije smrtni neprijatelj? Ne znam. Ako smo zemlja
kršćanske baštine, onda nam hitno treba kršćanske blagosti u javnom prostoru.
Zaslužujemo ipak bolje od debilnosti zvane ustaše i partizani. Svatko zaslužuje
bolje od toga.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Svaki puta kada se nema argumenata, onda neki vade ustaše kao argument. Strašno!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|