|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 21. 3. 2016.
Slušajući Borisa Jokića jučer na
HTV1 kod Aleksandra Stankovića zapalila se u meni neka čudna nada da u ovoj
nesretnoj zemlji ima još uvijek boraca. Ako je taj čovjek demagog, onda barem
divno laže, za razliku od primjerice političara na čije smo floskule već pomalo
oguglali.
Sustav obrazovanja u
Hrvatskoj istinski ne odražava ni potrebe suvremenog svijeta, ni potrebe
hrvatskog gospodarstva. Ne postoji nikakva komunikacija između tržišta rada i
obrazovnog sustava. Kako to često ovdje pišem, dolazim iz duge loze prosvjetara
na svim razinama školstva. Izvan malobrojnih gradskih središta, tijekom nesretne
i zlosretne hrvatske povijesti jedini obrazovani ljudi su bili svećenici i
časnici, a od sredine 19. stoljeća pojavljuju se i učitelji. Iz današnje
perspektive, stare obiteljske priče koje imaju začetka u Austro-Ugarskoj zvuče
nadrealno. Tu su se nalazile prenatrpane učionice, siromašni učenici, robovanje
sustavu koji je u svakom trenutku te mogao baciti kamo se pojedinom aparatčiku
prohtjelo, problemi s plaćama, ideološko miješanje svake vlasti u poslove
obrazovanja. Danas postoje neki slični problemi, ali ne postoji mogućnost da se
završi u zatvoru ili na groblju kao što je to postojalo sve od Austro-Ugarske do
SFRJ.
U nizu reformatora i drmatora školstvom, u familijskoj predaji posebno mjesto
zauzima Vlado Bakarić, Titov doglavnik i komunistički gubernator
Hrvatske. Čovjek koji je u više govora i na više mjesta vrijeđao učiteljsku
struku. Dok je Slovenija imala Edvarda Kardelja za svoga gubernatora,
koji je eto bio učitelj, mi smo zapeli sa ciničnim gadom Bakarićem. Pokojna
bakina braća, koja su studirala pravo s navedenim, tvrdila su da je bio najveći
kicoš, da je obvezno nosio najskuplje stvari, imao je prokleto skupu kožnu
torbu, a bio je komunist. Ako je itko mlađi od 35 godina nastavio čitati ovaj
članak, onda je pomalo pogubljen jer prosječni Hrvat mlađi od 40 godina više ne
zna ni tko je Vlado Bakarić, ni tko je Edvard Kardelj, iako je Bakarić bio
apsolutni vladar Hrvatske od 1945. do 1983. Ali vrlo vjerojatno zna nekakve
gluposti o borbama protiv davno zaboravljenih Turaka i nekakve nepotrebne
bedaste ilirce koji su sanjali Jugoslaviju.
Nastava povijesti često spada među one najdosadnije. Imao sam sreću da sam u
osnovnoj školi imao divnu i genijalnu nastavnicu iz povijesti koja je znala
mobilizirati cijeli razred u pedagoški proces. Kako ocjene nisu baš uvijek bile
svima sjajne, naša profesorica Stanka Herak davala je mogućnost dodatnih
bodova tako da je svatko mogao dobiti jedno izlaganje iz nastavnog programa po
vlastitoj temi, deset do petnaest minuta pred razredom. Nije bilo osobe u
razredu koja nije nešto izlagala. To je ujedno bilo prvo iskustvo javnoga
govorenja za mnoge, ljudi su se ozbiljno pripremali, i to prije Interneta, išli
su u knjižnice i za mnoge je to bio svečani događaj. Još jedna stvar koja je
bila važna, profesorica Herak uvijek je isticala najbitnije stvari i svatko
imalo inteligentniji mogao je znati koja će pitanja biti na ispitu. Gimnazijska
povijest je pak bila noćna mora, nepregledna količina podataka s desecima
nebitnih godina, vječno kašnjenje u planu i programu, beskorisnih četiri godine
od kojih su mnogi zamrzili povijest, tako da u generaciji od šest razreda, ne
poznajem nikoga tko je otišao studirati klasičnu povijest, a mislim da do Vlade
Bakarića nismo ni došli, ali zato smo učili svaki prokleti događaj u Francuskoj
revoluciji, kao da je važno je li je Luj XVI. bio smaknut 1792. ili
1793., apsolutno nebitno, bitno je da je francuski narod smaknuo degeneričnog
kralja, a zašto; to nismo učili.
Kada se Boris Jokić poziva na Stjepana Radića, koji je obiteljski
junak, jer je jedini dao povišicu učiteljima, jer je bio jedini ministar
obrazovanja kojeg je zanimalo školstvo, onda ja vjerujem Jokiću. Šuvarova
reforma je bila promašena (iako sam više puta pisao o Šuvarovima dobrim
stranama), ali možda ova reforma ipak pomogne u tome da se prestanu štrebati
bespotrebne godine, da se ne opterećuje djecu s nekakvim glupostima iz 13.
stoljeća, da se konačno nauči djecu misliti, a onda će možda i učiteljska struka
postati opet ugledna. Jer kao što vidimo, dobri učitelji, nastavnici i
profesori pamte se do groba.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ah, zadnja reforma školstva je bila takva da se sve promijenilo da se ništa ne
bi mijenjalo. Ne znam što više napisati na ove teme.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|