|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 24. 2. 2016.
Moja najveća nesreća u životu je da
pamtim. Davnih dana kada su poštari nosili penziju bila je to svečanost. Kako je
sustav u Jugoslaviji bio sve osim funkcionalan, poštara se čekalo od jutra. Naš
poštar Franjo bio je stariji čovjek pred penziju. Moj kvart je bio naseljen na
sjevernoj strani borcima NOB-a i oficirima JNA, a na mojoj južnoj strani živili
su uglavnom stari domobrani i pokoji ustaša, njihove žene i potomci, predratna
srednja klasa, učitelji, obrtnici i sličan HSS-ovski živalj.
Ta tzv. crna reakcija puno je
polagala na gostoprimstvo, pa je u svakome domu sluga okupatora, kulaka i
nepoštene inteligencije, poštar Franjo, u skladu s nazadnim kršćanskim
običajima, dobivao kavu i kolače. Nakon kave, rakije i priče, došao je čarobni
trenutak vađenje penzije. Dinar je ozbiljno jela inflacija tako da je trebalo
najmanje pet minuta dok se izbroji hrpa bezvrijednih novčanica. Jedina istinska
promjena koju sam zapamtio bila je Markovićeva reforma kada je penzija
postala veća, ali u smislu broja novčanica puno manja. Franjo je umro od smijeha
na moj dječji komentar da zašto kažu da je bakina penzija veća kada je očito da
ima puno manje novčanica, jer moja dječja logika bila je da čim više papira, da
tim viša je vrijednost penzije. Čim više papira, tim bolje.
Ova naivna dječja/socijalistička logika da količina papira znači nešto
grandiozno i nešto jako dobro i dalje je misao vodilja javne uprave u Hrvata.
Trenutno se podnose porezne prijave, a nova politika bivše SDP-ove vlasti je da
ne trebaju svi više podnositi navedene. Ali, ako se ne podnesu prijave, onda se
neće dobiti povrat poreza, a pravo na povrat uglavnom ima većina ljudi koji
podnose prijave, zbog grandioznog poreznog sustava koji je napravljen tako da
građani de facto kreditiraju državu. Svaka transakcija je negdje
zabilježena, država ima uvid u sve naše račune. Kako je ovo europska država u
21. stoljeća u kojoj pristup Internetu postoji u svakom dijelu države, pismeno
podnošenje prijava je totalno ludost.
Činjenica da je većina ljudi u javnoj upravi uposlena po političkim (HDZ-SDP)
vezama i da je javna uprava tu zato da indirektno plaća stranačke mašinerije.
Zvučalo je tragikomično kada su novi ministri na prvoj sjednici nove vlade rekli
da im nedostaje kadra, ali to je živa istina, u javnoj upravi, u ministarstvima
nedostaje stručnog kadra. Najbolji ljudi ne žele raditi u javnoj upravi jer
je sustav takav da u nekom odjelu ima 20 ljudi od kojih objektivno radi njih
petero, od toga to su tri stručnjaka i dva najmlađa, dok ostalih 15 jednostavno
ne zna ili neće raditi posao na koji su postavljeni. Dio nikada nije znao,
dio čeka penziju, dok treći odbijaju raditi jer se po Zakonu o državnim
službenicima ne može se apsolutno otpustiti nikoga iz državne službe, doslovce,
ja se ne šalim, ako ubijete čovjeka, završite u istražnom zatvoru, dobiva se
tromjesečna suspenzija i možda se gubi polovica plaće, a eventualno ako ste
preko pola godine u zatvoru, onda možete izgubiti državni posao.
Vlast u Hrvatskoj se i dalje nije do kraja formirala. Zoran Milanović,
koji se uklapa u biblijski opis đavla (navedeni po Biblijskom leksikonu
Kršćanske sadašnjosti "djeluje iz zavisti, zavisti, požude i pohlepe za moću"),
uspješno koči medijsko-birokratskom ofenzivom poprilično nevoljku vlast koja se
nije dogovorila sama sa sobom što točno želi. Naime, MOST još uvijek nije
siguran je li je vlast ili oporba, jer jedno je voditi malo misto, a drugo
republiku. U HDZ-u se događa nešto vrlo čudno, očekivala se apsolutna pobjeda, a
dobio se čudnovati kljunaš od vlasti zbog kojega su regionalni lobiji unutar
HDZ-a ostali kratkih rukava. Većina HDZ-ovih ministara su anonimusi, situacija
je tragikomična, ministri Hasanbegović i Šustar koji su upreli
nešto raditi, oni se nalaze pod najvećom baražnom vatrom hrvatskih medija kojima
još gospodari Milanović, ali opći je dojam da je HDZ došao totalno nespreman na
vlast i da ih postojeća situacija nimalo ne zanima.
Poslije četiri godine Zorana Milanovića (biblijskog oličenja đavla), rezultat je
takav da se rodilo najmanje djece u povijesti Hrvatske i da je vrlo vjeratno
iselilo najviše mladih obrazovanih ljudi. Po svemu sudeći, ta paklena činjenica
ne zanima trenutnu vlast. Jer borci NOB-a, ustaše i pošteni domobrani iz prve
polovice ovoga teksta odavno su umrli. Izgleda da je cilj suvremene hrvatske
političke elite da se ne rađaju djeca, a da se sve mlađe od 40 iseli iz
Hrvatske. Tomislav Karamarko i Božo Petrov se moraju upitati žele li ići
putem izlaska iz krize ili putem Zorana Milanovića, jer po svemu sudeći,
formiranje vlasti nije im primarna stvar.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Tihomir Oreskovih je postojao premijer 22. siječnja 2016., ali kao što vidimo,
mjesec dana poslije sve je kilavo išlo naprijed.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|