|
Arsen - institucija hrvatske kulture [
Crkva.info
] [ Mislav Miholek -
biografija ] [ Moja
knjiga ]
|
|
|
Piše: Mislav Miholek
Arsen Dedić jednom je prevario smrt. Pred 11
godina u Padovi je dobio novu jetru. U to doba svi su stvarno shvatili da je
div hrvatske kulture. Jedan od onih ljudi koji imaju svoje mjesto u društvu,
jedan od onih bez kojih je nezamisliva domaća muzika, jedan od onih koji će
se pamtiti.
Prva predstava u mom životu koju sam gledao
bila je u Maloj sceni, druga polovica osamdesetih. Kako se zvala, o čemu se
radilo, iskreno nemam pojma. Bila je sjajna muzika, to dobro pamtim, a
muziku je napisao Arsen Dedić. Uz djetinjstvo mi je neraskidivo vezana i
emisija "Zlatna nit" koju je HTV za rata redovno vrtio. Muziku je napisao,
nije teško za pogoditi, Arsen. Nisam dugo vidio na televiziji tu genijalnu
dječju seriju. Ne znam, djeca su danas drugačija, djeca su na pijedestalu,
razmažena derišta koja ne poznaju ne, ali čini mi se da bi im se svidjela
Zlatna nit. Valjda se Arsenov "Bubamarac" po tekstu Zvonimira Baloga još
sluša.
Uz televiziju i film Arsen je bio vječno
vezan. Motivi iz serija "U registraturi" i uz film "Glembajeve", ostat će mi
vječno povezani s njim. Prvi gudački taktovi motiva iz Glembajevih nešto su
genijalno.
A sada, onaj dio o kojem nitko neće pisati.
Arsen kao kompozitor Zagreba i kajkavske Hrvatske. Neraskidivo je bio
povezan s Festivalom kajkavske popevke u Krapini preko prijateljstva s
pjesnikom Dragom Britvićem, koji je stajao iz festivala. Kajkavski evergreen
"Oko jedne hiže" iz 1980., po Britvićem tekstu i Arsenovoj muzici, postao je
narodna pjesma. Iako tekst opisuje Podravinu, Zagorci su ga posvojili i
smatraju ga svojim narodnim blagom. Kada čovjek napomene da je to Arsenovo
djelo, obično se svi začude. Izbor najdražih kajkavskih skladbi koje je
Arsen napisao, izdane su na njegovom LP-u iz 1986. pod jednostavnim nazivom
"Moje popevke" na čijoj se naslovnici nalazi Generalićev portret Arsena.
Svi pišu da je bio Šibenčan, ali pjesnik je
proveo veći dio života u Zagrebu. Na LP-u "Provincija" iz 1984. objavio je
antologijsku "Zagreb i ja se volimo tajno", a dvije godine prije, pjevao je
na tekst i muziku velikog Marija Kinela pjesmu "Ilica moga grada". Za
"Krapinu 1972." napisao je muziku za pjesmu Jurja Stubičanca "Angeluš", koja
opisuje tugu i sjetu Zagreba poslije sloma Hrvatskog proljeća, a pjesmu su
pjevali njegova Gabi i Bojan Kodrić. Još jedna od suradnji s Jurom
Stubičancem je i "Palainovka", oda čuvenom purgerskom restoranu u kojoj su
ukrstili glasove Gabi, Hrvoje Hegedušić, Zvonko Špišić i sam Arsen. Tu su
još "Šestinske ambrele" i mnoge, mnoge za koje se misli da su narodne
kajkavske.
Za kraj, Arsen je bio čovjek mnogih muzičkih
prijateljstava. U Italiji je prijateljevao s prvom ligom talijanske kancone,
s pokojnim Sergiom Endrigom i još živim Ginom Paolijem. Iako je Endrigo bio
esul, pjevao je čak na hrvatskom. U Rusiji je Arsen bio dobar s najvećim
Bulatom Okuđavom. U Srbiji s Borom Čorbom i Đorđem Balašavićem s kojima je
prekinuo prijateljstvo. Za Boru se zna zašto (obnovili su ga poslije rata),
ali gdje je puklo s Balaševićem, iskreno ne znam. U Sloveniji je pak bio
neraskidivo vezan sa Zoranom Predinom. Arsen se posebice volio s pokojnim
Kemalom Montenom, s kojim je pisao udarne hitove za Gabi.
Arsenov život je bio toliko bogat, a
prostora tako malo. Pa pozdrav u vječnosti! Pozdravi Endriga! NAKNADNA PAMET (2024.): Dobro čitan tekst, ima dosta važnih podataka. Zato mi ga je drago vratiti. Zlatko Gall je 2020. napisao Arsenovu biografiju, koju ja nikako ne stignem pročitati. Diana Šetka je pak 2022. izdala još jednu biografiju baziranu na sjećanjima drugih. I to moram pročitati. Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj. |
|
|
|