|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 23. 7. 2015.
Baš kad se učinilo da će se uzavrelo diplomatsko ljeto barem malo
primiriti do proslave Oluje, srbijanski mediji (tabloid Kurir i srpska verzija
Newsweeka) izvukli su vrući krumpir, Slovenci imaju nadasve blesavu diplomaciju.
Dakle, ovo što su Slovenci napravili, nije ništa čudno. Diplomacija je najbliža
budizmu. Kažu da za budiste nije sramota krasti, sramota je kada te uhvate. Isto
vrijedi za diplomaciju, nije sramota kada se namješta arbitraža, sramota je kada
te uhvate s prstima u pekmezu.
Inače, diplomacija je umijeće.
Jedna od najfinijih djelatnosti na svijetu. Srbi su u prednosti u tzv. regiji
jer su im Turci dali državu daleko ispred svih ostalih, pa imaju najdužu
tradiciju. Hrvati su imali državnost u sklopu svih mogućih mađarsko-njemačkih
država u kojima su se nalazili, ali zadnji neovisni hrvatski diplomat prije
1991. zvao se kralj Dmitar Zvonimir, a umro je 1076. Hrvatska diplomacija
u nastajanju se svela na umijeće SFRJ kadrova koje je Zdenko Svete
povukao za rukav, zatim na nekolicinu krajnje sposobnih doktora medicine, te na
satniju novinara iz vanjskopolitičkih redakcija. Mlada je to tradicija, ali naša
diplomacija nije tako loša. Štoviše, ima podosta umnih i sposobnih ljudi.
Veleposlanici i sva sila diplomatska osoblja primarno su sluge ministra vanjskih
poslova i trenutne vlade. A budimo realni, trenutni premijer ima tendenciju da
se posvađa sa svim živima i sa svim neživima. Baš me zanima u kakvom je stanju
daljinski upravljač Zorana Milanovića. Suosjećam s istim. U zadnje tri i
pol godine vladavine našeg dragoga premijera, Hrvatska nije imala značajnije
diplomatske pobjede. Ulaz u EU je izvela vlada Jadranke Kosor. U duetu s
Ivom Josipovićem, Zoki je doveo Hrvatsku u međunarodnu izolaciju. Usred
mira, usred Europske unije, usred jednoga razdoblja koje je trebalo biti trijumf
hrvatske vanjske politike. A nijedna saveznica ne želi stupati s Hrvatskom
vojskom na proslavi Oluje.
Danas je Hrvatska članica NATO saveza i Europske unije. Hrvatske vanjske
granice, iako nisu definirane do kraja, sigurne su od svake vanjske ugroze.
Srpska država je jaka na riječima, ali srpska vojna sila je u raspadnom stanju i
muče je puno više Albanci na jugu nego bilo što drugo. Iako navodno postoji tzv.
"Memorandum SANU II", koji pokazuje tendencije srpske vanjske politike k
espanziji prema Hrvatskoj, sve je to nemoguće u ovim gospodarskim uvjetima. Srbi
su jaki na riječima i strašno uživaju u tome. Kao što vidimo, tihi Slovenci su
puno veći problem. Sve dok ih netko veći ne uhvati u raboti.
Ovo što je iskrslo u Srbiji, dar je neke veće sile koje ima kapacitete
prisluškivanje slovenskih dužnosnika i nije produkt obezglavljenih hrvatskih
obavještajnih službi, koje su inače za cijeloga rata prisluškivale Slobodana
Miloševića i vrh Srbije sve dok Šestorka nije nadobudno objavila
transkripte u Globusu pred 15 godina, time uništivši mukotrpan rad hrvatskih
obavještajaca. Uostalom, hrvatski špijuni su oduvijek bili svjetska klasa.
Najbolje je spomenuti Krunoslava Draganovića i Antu Topića Mimaru,
takve obavještajne lisce rijetko je koja zemlja dala.
Predsjednica Grabar-Kitarović krpa image hrvatske države, izvodi snažnu
diplomatsku ofenzivu, otvorena su joj sva vrata širom, tako da je grle majke
Srebrenice, a za nekoliko dana odmah iza toga, prima je srdačno premijer Izraela
Benjamin Netanjahu. Predsjednica na jednu stranu, vlada na drugu.
Sasvim je sigurno da postoji jedan jaz između Kolinde Grabar-Kitarović i vlade
Zorana Milanovića. Ministrica ino-poslova Vesna Pusić nije dorasla svome
poslu. Imamo dobre obavještajce, imamo dobre diplomate, ali vodstvo ne postoji.
Ove četiri godine ostat će crna rupa u povijesti hrvatske vanjske politike.
Nadajmo se da će sljedeća vlast shvatiti da Hrvatska nije Zoran sam na svijetu.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Zanimljivo da je Netanjahu i dalje premijer Izraela. Puno manje zanimljivije da
Hrvatska nema imenovane veleposlanike širom svijeta. Zbog koga? Zorana
Milanovića, naravno.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|