|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 26. 6. 2015.
"Slučaj tih građana
je zamršen, niko im još ne sme reći da štede snagu! I da je rat nedavno završen,
i da su Rusi već na Reichstagu. Nesreća jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!"
Vjerujem da se ovi stihovi srpskog kantautora Đorđa Balaševića rijetko kada
citiraju, jer jednostavno nema potrebe za njima, barem ne u normalnom svijetu.
Hrvatska je danas
najsličnija Jugoslaviji s kraja osamdesetih, nekako je baš slična zemlji iz te
nesretne osamdeset i sedme kada je Jugoslavijom šefovao nesposobni bosanski
Hrvat Branko Mikulić, tip koji je jedino mogao doći na tako visoki
položaj kao komunistički apartčik. S druge strane uspinjao se mladi i sposobni
bankar Slobodan Milošević te je započinjao svoj ples smrti koji je doveo
do raspada zajedničke države. Svim komunističkim likovima u Jugoslaviji, bili
oni zavodnici kao Milošević, nesposobnjakovići kao Mikulić, pokvarenjaci kao
Bakarić ili istinski moćnici kao Špiljak, usta su bila puna
antifašizma i ustaške opasnosti. Ustaše svi i svuda.
Zvonimir Kulundžić je davne 1970. u "Tragediji hrvatske historiografije"
napisao o ustašama ono što i danas stoji. "Takvih luđaka i izdajnika bilo je
i u svim drugima narodima Europe koji su pali pod udar fašističke soldatske,
samo što kasnije to drugi nisu preuveličavali i tako te bolesne izrasline -volens-nolens-
priznavali kao integralni dio svog nacionalnog tijela. Nasuprot tome, kod nas
Hrvata taj se kompleks razvio čak do granica, da su neki među nama osjećali
upravo neku nelagodnost kad su morali priznati da su Hrvati; da su zatajivali
svoju nacionalnost. Tu smo mi intelektualci napravili grdni propust, i ta
krivica ostaje na nama, iako je hrvatski narodni genije kroz Goran-Kovačićevu
Jamu još za vrijeme tih divljanja izrazio svoje najdublje gnušanje nad tim
zločinima. Sličnu osudu tadašnjeg zločinačkog orgijanja koja bi se mogla mjeriti
s Goranovom Jamom, kako po intenzitetu pjesničkog zanosa, tako i po dubini bola
koje iz nje izbija, ne nalazimo ni tada, a ni kasnije ni kod jednog drugog
južnoslavenskog naroda."
Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu većinski je stajao uz Hrvatsku
seljačku stranku, koja nije bila fašistička, ali koja se nesretno našla između
dvije totalitarističke vatre. Ipak, na čelu iste nalazio se Vladko Maček
koji nije znao pročitati znakove vremena i koji je podupirao londonsku vladu za
koju je bio uvjeren da će vratiti. Partizanski pokret je jedino probujao u onim
krajevima u kojima su lokalni HSS-ovci poveli narod u NOP. Mit o nekakvim
čudesnim moćima KPJ je jednostavno mit. Komunisti ne znaju za istinu, već za
mitologiju.
Jedan od komunističkih mitova svakako je mit o permanentnom ustaštvu koji je
ovih dana čudesno uskrsnuo. Kako je to neki brkati major JNA u Istočnoj
Slavoniji u studenom 1991. definirao: "Da li se oni zvali pravaši, zengovci,
hosovci, mupovci ili hadezeovci, za nas su oni samo - ustaše!" Za
prosječnog Jugoslavena Hrvat nije samo Hrvat, nego je automatski krvoločni
ustaša. Taj Hrvat može biti mirne duše i jedan prvak partije imena Stipe
Šuvar kojega su u Srbiji krstili tim imenom. Aleksandar Vulin je
najveći eksponent takve logike, uostalom bio je perjanica KOS-ovskog SKJ-PK, pa
uopće ne treba čuditi da se ljubitelj crnih uniformi i skupocjenih odjela služi
takvom perfidnom logikom. Ono što treba brinuti je da šef vlade Milanović
i šefica vanjskih poslova nisu pisnuli nijednu riječ protiv vulinovske logike.
Ako je jedan Stipe Šuvar, uvjereni komunist, bio ustaša, kakvu tek onda ima
šansu bilo koji drugi Hrvat. Nijedan moj djed nije bio ustaša. Uostalom, pravih
ustaša je bilo vrlo malo, 16 000 dragovoljaca u vojnici, nekoliko tisuća u
političkom dijelu pokreta, i tu broj ustaše stoji i ne miče se. Tadašnji
nadbiskup Stepinac bio je vojni vikar u NDH, vojni vikar Hrvatskog
domobranstva.
Sjetimo se koliko su Miroslav Krleža i Franjo Tuđman potrošili
energije i vremena dokazujući da se domobrane ne može zvati ustašama. Između
Krleže i Dobrice Ćosića puklo je na toj temi. "Dokle ćete vi Srbi
izjednačavati hrvatske domobrane sa srpskim četnicima i Dražom Mihajlovićem?
Domobrani su hrvatska pacifistička vojska. Bilo ih je sto tisuća. Da su samo
jedan plotun ispalili na vas partizane, vas ne bi bilo."
Govor o ustaštvu među Hrvatima vrlo vjerojatno će postojati u Srbiji sve dok
će postojati srpske države. Ali zaista, 2015. godine, 70 godina poslije kraja
Drugoga svjetskoga rata, da premijer hrvatske države i hrvatska ministrica
vanjskih poslova vide ustaše u znatnom dijelu hrvatske populacije graniči sa
svojevrsnim ludilom, a ponajviše vrijeđa Miroslava Krležu, barda hrvatske
ljevice i nositelja kulture kroz nekoliko desetljeća. Ali za Milanovića, i
Krleža bi bio samo još jedan ustaša.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Vučićeva Srbija i dalje postojano provodi ovu kampanju koja bi se dala svesti
pod egidu "Svi su Hrvati ustaše".
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|