|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 30. 5. 2015.
Teško je naći jednu specifičnu stvar koja veže one koji su rođeni u
osamdesetima u Hrvatskoj osim toga što se iz njihova JMBG-a dade iščitati kako
su rođeni u specifičnom desetljeću dvadesetoga stoljeća. Ove generacije slove
kao izgubljene, što je totalno promašeno jer rijetko koja generacija u Hrvatskoj
se može podičiti jednom sjajnom činjenicom, prve su generacije koje nisu trebale
nikoga cinkati.
Čitam na Facebooku ovih dana status jednoga od uspješnijih emigranata u
Kanadi kako je čovjek iskreno razočaran političkom situacijom u ovoj našoj
zemlji. Nadam se da se ne ljuti ovaj Slavonac po rođenju što ga spominjem.
"Ovdje vrijeme k'o da stoji, kao da sve duže traje, otkad pamte stari moji,
odlazi se, a ostaje." Divni stihovi pokojnoga Duška Gruborovića zapravo
očitavaju da ako i odemo iz ove zemlje, iz svoga kraja, ipak smo vezani s njim.
Nažalost, sudbina je malih zemalja, a Hrvatska je mala zemlja, kao što su
uostalom npr. Austrija i Danska (u kojoj se ne može naći marksistička literatura
u javnim i sveučilišnim knjižnicama), u kojima se izvrsno živi i u kojima je
kvaliteta života daleko ispred Hrvatske, da se iz njih odlazi ako nema posla.
Još iz doba Sokrata učiteljstvo je na visokoj razini, tako da za sve što
u životu znam, za sve što pišem, zahvalan sam učiteljima. Od prvog razreda pučke
škole pa do fakultetskih klupa sve divno znanje koje sam kupio dar je mojih
učitelja, nastavnika i profesora. Ne sramim se privatizirati tekstove, jer
kolumna je personalizirana forma, pa često volim spominjati one pokojne.
Nažalost, puno je umrlo onih koji su mi predavali i davali sjeme mudrosti. Od
srednjoškolskih profesora nažalost su mrtvi: prof. Dubravka Kozina
(filozofija), prof. Mladen Avalon (sociologija, logika), prof. Marija
Petrović (hrvatski jezik i književnost) i prof. Petar Krstić
(fizika).
Od fakultetskih profesora zadnji je umro prof. Ivan Prpić, čovjek kojemu
je odlazak u Njemačku 1968. promijenio život i otvorio neke neviđene
perspektive. Uvijek ističem genijalnog kapucina Tomislava Zdenka Tenšeka,
koji je bio povezan s francusko-njemačkim Elzasom i Straßurgom, a moj pokojni
mentor Davorin Peterlin proveo je značajne godine predajući na Oxfordu i
u Dublinu. Kao protestant bio je izvrsno primljen u katoličkoj Irskoj, njegovi
dojmovi o gibanjima u lokalnoj irskoj Katoličkoj crkvi bili su mi fascinantni i,
kao što sam pisao prije, ovdje se malo zna o suvremenoj Irskoj. Ova trojica
stručnjaka mirne duše mogla su ostati u inozemstvu, i već bi pronašla načina da
ostanu tamo i žive bez specifičnih hrvatskih briga. Ali vlastitom odlukom,
vratili su u ovu zemlju i davali znanje mladima studentima. I nisu se jedini
vratili. Iako spavaju u svojim grobovima, vjerujem da su živi u sjećanjima
mnogih studenata. Oni svi su otišli na Zapad. Zapadna Njemačka, Francuska,
Engleska, Irska. Hrvatska je Zapad i jedino može biti Zapad.
Ovce koje su 1980. cendrale za svojim čobanom Titom, primarno su cendrale
za svojim životom koji se svodio na dug i na jednu veliku laž. Vrijeme između
1941. do 1990. izgubljeno je u političkom, ekononskom i društvenom smislu.
Jedino što je vrijedilo iz toga doba su oni pojedinci koji su otišli na Zapad i
vratili se. Druga Jugoslavija je bila cinkerska država ustrašenih ljudi.
Ljudski je i shvatljivo da su nakon Bleiburga, Gologa Otoka i sloma Proljeća
mnogi odabrali biti ovce nasuprot biti ljudima, ali bilo koja osoba koja 2015.
brani postupanja iz razdoblja od Pavelića do Tita i koja je i danas ovca,
a može biti čovjekom, jednostavno je promašila svoju egzistenciju. Titoisti
danas imaju na ustima Franju Tuđmana. Tuđman nije imao pojma o ekonomiji,
što i mi danas osjećamo na svojoj koži, ali je usmjerio državu prema Zapadu,
prema NATO savezu i prema Europskoj uniji.
Dok su ovce živjele sretno od tuđe nesreće, generacije iz osamdesetih odbijaju
živjeti na tuđoj grbači. Preko 100 tisuća onih koji su otišli u inozemstvo,
većinom su rođeni u osamdesetima. Iako postoji hrvatska kolonija u Moskvi, ona
je sitna i zanemariva spram svih onih kojih su otišli u Irsku, Njemačku, Kanadu,
Švicarsku, Australiju i skandinavske države, dakle izrazito zapadne zemlje.
Priča se da se vrlo vjerojatno većinom neće vratiti. Dobrim dijelom neće se
vratiti jer ne žele slušati ovce kako raspravljaju o Titu i Paveliću. To nisu ni
desničari, ni ljevičari, to su sebične ostarjele ovce koje truju sve što
dotaknu.
Doduše, jedna stvar je sigurna. Dio ljudi će se vratiti. Vratit će se ljudi kao
Ivan Prpić, Zdenko Tenšek i Davorin Peterlin. Kako je to divno rekao čuveni
povratnik zvan Boris Maruna, Hrvatsku je zasigurno lakše voljeti iz
daljine. Nažalost, ovo je takva zemlja. Da nije bilo komunizma nego da je
poslijeratna Jugoslavija ostala kapitalistička, vrlo vjerojatno bi i danas
opstala, a Zagreb bi bio financijsko, gospodarsko, kulturno i športsko središte
takve Jugoslavije, dok bi Beograd bio nešto kao Ankara. Iako smo izgubili 50
godina u totalitarizmu, 5 godina u nametnutom ratu i 20 godina u lutanjima i
besplodnim raspravama na teme prošlosti, Hrvatska će zasigurno postati kao
luteranska Danska i katolička Austrija.
Takvu bolju Hrvatsku zajednički će napraviti one generacije koja nisu nikoga
cinkale i prodale, generacije onih koji su bili dovoljno hrabri da ostaju i onih
koji će biti dovoljno hrabri da se vrate iz pečalbe, "izgubljene" generacije
rođene u osamdesetima godina dvadesetog stoljeća. Bolja vremena dolaze.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Najbolje generacije odgajane od najboljih ljudi!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|