|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 16. 5. 2015.
Travanj i svibanj u ovome društvu su
mjeseci kada izbija bol na površinu, Jasenovac, Bleiburg i sve silne mrlje na
nacionalnom biću. Sezona jada započinje zapravo 31. ožujkom kada se 1991. zbio
Krvavi Uskrs i kada je poginuo specijalac Josip Jović. Prvi se pamte, a svi oni
iza su nepoznanice. Pamtim samo sretne dane, kako je to napisao bard nacionalne
kulture Arsen Dedić, a sjećanje je takvo, inače bi čovjek doslovce crknuo od
boli i nakupljenog jada.
Hrvatska ne pamti sretne
dane. Unutarnja teološka logika je logika pamćenja. Stari zavjet pun je rečenica
koje započinju s formulom "Sjeti se!" Sjećanje u teološkom promišljanju ima vrlo
jednostavan cil. Da bi se sadašnjost sagledala, ide se unatrag, gleda se na
prošlost, kako bi se krenulo naprijed. Novozavjetna perspektiva uvijek ide ka
Kristu i Kristovom primjeru, primarno Kristovom konstantnom praštanju i
oprostu. Krist briše na neki način prošlost. Kršćanstvo je vjera novih početka,
koji se baziraju na oprostu. Kako nas uči jedan od centralnih točaka kršćanstva,
Nicejsko-Carigradsko vjerovanje, da Krist "opet će doći u slavi suditi žive i
mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." A sudit će nas primarno po onome
što je bilo najsvetije Tomislavu Janku Šagi-Buniću, jednoj od pametnijih glava
koje je ovaj narod dao, a to je Mt 25,40. "Zaista, kažem vam, što god učiniste
jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" A praštanje je činidba.
Poražavajuće je za Hrvatsku da se toliko čačka po povijesti. Pitanje je li
Pavelić ili Tito bio veći zločinac, koje se i meni zna omaknuti,
zapravo je sumanuto, jer prikriva temeljnu činjenicu, a ta činjenica je da su
Pavelić i Tito jednostavno zločinci. Ova dvojica ne mogu biti mjerilo ničega. Ne
smije postojati nijedna politika koja se poziva na Pavelića i na Tita.
Jednostavno, kancerogeno je za svako društvo da bilo što izvodi iz ove dvojice.
Štoviše, skandalozno je da 2015., sedamdeset godina poslije jedinog klasičnog
građanskog rata u suvremenoj povijesti Hrvatske, netko ima hrabrosti išta
pozitivno reći o navedenom dvojcu.
S desnog mainstreama nitko ne hvali Pavelića, ali ekstremna desnica koja redovno
propupa pod SDP-ovom vladavinom voli jako Antu Bezglavnika koji je došao na
gusjenicama njemačkih panzera jer eto, otvorio je radna mjesta u konc-logorima i
za podobrazovane kilere iz Luburićevih eskadrona smrti. Doduše, na
lijevom mainstreamu ljubav prema Titu ne jenjava, što jednostavno u 21. stoljeću
ne može proći, iz bilo koje perspektive. Kao što desnica mora sasjeći svaku
povezanost s ustaštvom, tako i ljevica mora s komunizmom. Totalitarizam je
totalitarizam.
Što mi to ostavljamo djeci? Ovo je luda država. Iz moga prijeratnog
djetinjstva pamtim zaista čudne stvari. Uz Nove fosile, ide niš-koristi
jugoslavenski dinar koji se mijenjao svake dvije godine. Doslovce, kovanice
dinara je jela inflacija. Naime, kao klinac prvo sam se igrao kovanicama koje su
uvedene 1985., nove su izdane 1988. i 1989. Jedan te isti novac. Uz Crvenu
jabuku, ide Dnevnik RTZ-a kojeg sam gledao prije spavanja, uz isti pesimizam
moje bake. Uz Tomislava Ivčića idu zulumi koje je već naveliko pravio Slobodan
Milošević, pa sam tako kao dijete gledao Slobodana Miloševića kako 1988.
pod mrakom i zastavama drži svoj miting kod Ušća i gledao svoju preplašenu baku.
Prvi put sam je vidio optimističnu kada se Janez Drnovšek pojavio u istom
dnevniku u rujnu 1989. kao prvi nekomunist član jugopredsjedništva. I danas
pamtim njezin komentar: "To je pošten čovjek." Dakle, djeca sve upijaju. Mi
njima ostavljamo ustaše i partizane. Koliko je samo dijete iz osamdesetih na
Zapadu blagoslovljeno činjenicom da nije imalo pojma o politici.
Totalitarizam pokušava kontrolirati svaki aspekt društva, svaku misao,
totalitarizam je kao opsesivno-kompulzivni poremećaj. Trenutni premijer je
totalitarist, ne shvaća demokraciju, još manje shvaća potrebe
liberalnodemokratskog društva, a ponajmanje elementarnu logiku stvari da država
i društvo jedino funkcioniraju ako postoji jaka ekonomija. Titoistička vizija
svijeta u kojoj se živi od kredita koji se pak spiskaju na JNA umjesto na
gospodarstvo, a onda nek buduće generacije 2015. plaćaju ceh takvoga
neodgovornog ponašanja, ta vizija izvire iz osobnosti totalitarističkog
političara kojega je odgajao čovjek koji u slobodno vrijeme maltretira radnike
Čistoće i Zrinjevca.
Gola sila više ne funkcionira u Europi 21. stoljeća. Gola sila može
funkcionirati u Egiptu, Rusiji, bliskoistočnim teokracijama i afričkim
diktaturama, ali Hrvatska 21. stoljeća nije navedeno. Ne može se vojnim
mimohodima prijetiti oporbi, ne može se nekrofilski prijetiti na mjestima
masovnih pokolja. To jednostavno nije pristojno, ni pametno, ni oportuno. Za
vrijeme promašene i slučajne vladavine Zorana Milanovića van je otišlo
preko 100.000 hrvatskih građana. To se može isčitati iz dostupnih podataka o
zdravstvenom osiguranju, mirovinsko-socijalnim davanjima i kretanjima zaposlenog
stanovništva. Ta brojka može biti i vrlo veća. Umjesto da djeci ostavljamo
muziku i lijepa sjećanja, mi ostavljamo sliku svijeta iz 1941-1945. To treba
prestati. Ovo je 2015. "Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve." Nama treba život prije
svega.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Treba reći da ipak pomalo iz javnog diskursa izlazi dihotomija ustaše-partizani.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|