|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 1. 5. 2015.
Jedna od stvari koje
komunizam i nacizam imaju zajedničkoga proslava je Prvog maja. Naime, pod
njemačkom okupacijom za Drugoga svjetskoga rata Prvi maj slavio se pod nazivom
“Blagdan rada”. Zadnja izdana marka Nezavisne Države Hrvatske bila je povodom
toga praznika.
Rad kao pozitivna kategorija
isključivo je kršćanska stvar unutar europske civilizacije. Naši grčko-rimski
prethodnici prezirali su rad i smatrali su ga nečim prljavim, nečim nepoželjnim,
nečim čime se bavi jadnici. Jedna od najljepših novozavjetnih priča je ona u
kojoj Isus Boga uspoređuje s poslodavcem iz dvadesetog poglavlja Matejevog
evanđelja. Sveti Pavao je rad stavio na razinu zapovijedi: “Tko neće da
radi , neka i ne jede!” (2 Sol 3,10), stavivši rad visoko na kršćansku ljestvicu
vrednota. Papa Franjo, danas jedini ozbiljni kršćanski vođa, čovjek bez
vojske, ali velike karizme i ljubavi za maloga čovjeka, izjavio je da plaće žena
i muškaraca moraju biti jednake komentirajući pad brakova, odbacujući omiljeni
argument katoličkih, protestantskih i pravoslavnih nazadnjaka da su feministice
krive za manji broj brakova, prebacujući krivicu na ekonomsko polje.
Radnici u Hrvatskoj vrlo vjerojatno su najviše bili cijenjeni za Kraljevine
Jugoslavije kada su bili najviše plaćeni, pogotovo oni koji su bili
specijalizirani. Nije bilo tada uopće bajno, HSS i komunisti su imali svoje
sindikate i svoje sindikalce. Iz obiteljskih priča ostao mi je pojam kuma
Mihokovića, lokalnog podravskog sindikalca međuratnog Hrvatskog radničkoga
saveza, “gospodina radnika”, počesto zatvaranog od Kraljevine, čovjeka koji nije
volio bahate bogataše, ali koji podjednako nije podnosio ustaše i komuniste.
Socijalistička Jugoslavija je derogirala radništvo, iako je službeno radništvo
bilo vladajuća klasa čija je avangarda bio KPJ/SKJ. Od 1941. do 1990. politički
je i društveno izgubljeno vrijeme. Ratno doba i doba okupacije plod je velikih
sila, ali Tito je imao autonomiju unutarnjeg vladanja, dok su ustaše bile
njemačke marionete, što znači da je Titova odgovornost veća. Jugoslavija je bila
zemlja nerada i korupcije. Iza krupnih tvorničkih pogona sagrađenim američkim
novcem (Jugoslavija i njen komunizam sključivo su postojali zato da bi
Amerikanci imali s čime podbadati Ruse) krio se jedan veliki nerad, jedan
negativni odnos prema radu, cijeli niz loših upravljača.
Ono što je najluđe, to se znalo, dovoljno je pogledati seriju TV Zagreba “Punom
parom” (1978-1980.), u kojoj pratimo preveliki radni kolektiv koji vode
partijski smutljivci, koji ili su budale ili karijeristi, radnici koji redovno
“posuđuju” alat kako bi namlatili pare u fušu, sindikalac koji servisira auto u
Trstu. Ali kao i danas, nema posla za mlade, i to za mlade obrazovane. Mitovi
o Jugoslaviji su i danas živi izgleda da treba pričekati da umre zadnja osoba
koja je bila u SKJ da nestanu spomenuti mitovi.
Danas su neprijatelji radnika u Hrvatskoj (ta divna hrvatska riječ koju ne
smijemo prestati koristi, zaposlenik je tako isprazan pojam) raznovrsni.
Primarno, lijevi sljednik SKJ zvani SDP koji za vrijeme svoje vladavine redovno
reže radnička prava, a Grčić (kojemu ekstremno desne budale prišivaju
nekakve debilne slike iz Bosne 1992. ne shvaćajući da je totalno nevažno kojeg
je čovjek etniciteta u Hrvatskoj, već da je važno što i kako radi) hvali se
padom nezaposlenosti, dok se zaposlenost istovremeno rsmanjuje. To znači da je
minimalno oko 20.000 mladih (vrlo vjerojatno o. 40.000 u zadnjih 3 godine)
otišlo van. Nova zdravstvena reforma ide pak direktno protiv honoraraca, dakle
ljudi kao ja. Varga očito želi da većina stanovništva crkne od jače prehlade,
jer amerikanizacija zdravstva je ludost. Najveći amerikanofil će reći da je
apsolutno najgora stvar u Americi njezino zdravstvo.
S druge strane imamo ekstremno krilo liberatarijanaca koji bi sve prepustili
tržištu koje štuju kao božanstvo, poduzetnici za njih jedino vrijede, a svi
ostali ne. Da se razumijemo, bez poduzetnika nema kvalitetnog društva, jer biti
poduzetnik je stresno zanimanje, poduzetnici su ujedno i lokomotiva spomenutog
društva, zapošljavaju ljude, plaćaju porez. Već spomenuti SDP također sa svojim
poreznim politikama, pogodovanjima određenim skupinama, ne čini život lakim
poduzetnicima.
Sindikati su pomalo pogubljeni i zapravo raslojeni na one koji štite one koji
rade u javnom sektoru koje kriza nije ni dotakla, te one koji bez nekoga većega
uspjeha štite one u privatnom sektoru i u ovakvom obliku nemaju budućnost u
Hrvatskoj jer ima sve manje mladih ljudi koji su zaposleni i koji će pristupiti
sindikatima, takav je trend u cijeloj Europi.
Za mladoga čovjeka u Hrvatskoj Prvi maj znači malo ili ništa. Dok
su starije generacije, pogotovo oni koji su bili na rukovodećim položajima u
komunizmu ili nabrijani partijci radili što su manje mogli (siroti Arif
Heralić s dinarske hiljadarke završio je u alkoholnom ludilu) i upropastili
jugoslavensko gospodarstvo (krunski dokaz nesposobnosti je krvavi raspad
Jugoslavije koji kao da i dalje traje), danas se radi puno više nego pred
trideset i više godina.
Većina mladih koji imaju sreću da nešto rade, provest će Prvi maj više radno,
nego svečano.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Nemam se što dodati!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|