|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 25. 4. 2015.
Hrvatska nije Pale sam na
svijetu. Od 2009. članica smo NATO saveza. Iako se zbog Milanovićeve i
Josipovićeve nesposobnosti ne čini tako, od 2013. dio smo Europske unije. Od EU
nismo nažalost imali nikakve koristi, osim što su dva jaka udbaša završila na
bavarskome sudu, ali spomenuti dvojac upregnuo je sve snage da se i to spriječi.
Tuđman je razvijao
nekakve posebne odnose s Njemačkom i SAD-om, bile su postojane veze s Francuskom
preko Hrvoja Šarinića, Austrijanci su imali, kao što vidimo, posebne
bankarske odnose s Hrvatskom, a s Mađarskom smo bili u prijateljstvu. Danas
Milanovićeva vlada vodi posebne odnose ni s kim, osim možda s Velikom
Britanijom, koja je trenutno vodeća protueuropska sila. Hrvatska vanjska
politika je nepostojeća, a često se zaboravlja da postoji ministrica ino-poslova
koja se zove Vesna Pusić. Doduše nitko nije siguran u ovo zadnje.
Ova vanjskopolitička agonija traje već tri i pol godine, a prekinula ju je
svojom pojavom Kolinda Grabar-Kitarović, koja je vrhunski diplomat i koja
je svojim posjetom Njemačkoj prošloga ožujka prekinula međunarodnu izolaciju
Hrvatske.
Gadafi je ubijen 2011. godine u akciji rušenja njegova režima, u kojoj je
Obamima administracija napravila nekolicinu ključnih krivih procjena, pa
dan danas Libija nije konsolidirana i svako oveće mjesto tvrdi da je glavni grad
te bivše države. Dok stanovništvo te nekad jake naftne sile živi u ratnoj
bijedi, sve više afričke sirotinje u nekim čudnim plovilima pokuša se dočepati
Europe u kojoj vide raj zemaljski. Prošlotjedni brodolom i masovna smrt
sirotinje, te željeznička nesreća u Makedoniji samo su jedni u nizu nesretnih
događaja kroz koje ta sirotinja prolazi.
Uostalom, Hrvatska nije daleko od takve situacije. Pod Milanovićevom tužnom
vladavinom započeo je najveći egzodus obrazovanog stanovništva u suvremenoj
povijesti Hrvatskoj, najsličniji bijegu hrvatskog obrazovanog stanovništva 1945.
i 1972. Križni put su ipak preživili neki, a na njemu je stradalo dosta
obrazovanih ljudi, jer tipičan domobranski časnik je bio učitelj, a dočasnik pak
student zagrebačkog sveučilišta (što ujedno objašnjava zašto domobrani nisu
pravili ratne zločine u Drugom svjetskom ratu), a 1972. su uglavnom emigrirali
muški studenti, dok su ženski studenti ostali u Hrvatskoj. Danas, mladi VSS
parovi najčešće idu u Kanadu, Njemačku i drugdje gdje ima perspektive.
Zbog permanentnog manjka VSS kadrova u Jugoslaviji (1945. se primarno ubijalo
građansku obrazovanu klasu, koja je igrom slučaja bila najbrojnija u Hrvatskoj)
i sustavnog bježanja stručnjaka van (primjerice, nobelovci Ružička i
Prelog su sustavno povlačili kemičare u Švicarsku, ali od kojih su ipak neki
vratili, a i sjajne ruđerovke Iva Tolić i Ana Sunčana Smith su
povratnice), nastao je taj mit da se samo mora završiti studij i bit će posla. U
defektnoj jugoslavenskoj ekonomiji koja je od sredine šezdesetih u knockdownu,
tako nešto je bilo moguće. Loša gospodarska situacija proizvela je Hrvatsko
proljeće, kao i niz ratova devedesetih u kojima je ta ekonomija i konačno umrla,
unatoč dobroj volji Ante Markovića da se s hrpom američkih novaca i nešto
napravi.
Jedini političar koji je bio ekonomski usmjeren bio je premijer Nikica
Valentić i možda naša najveća tragedija da ga Tuđman nije htio slušati.
Račanovska i sanaderovska ekonomska rješenja bila su zapravo na tragu Ante
Markovića, utrpati hrpu novaca u ekonomiju, bez nekakvih značajnih reformi, pa
što bude, bude. Pokazalo se da lažni rast baziran na gradnji autocesta ne vodi
baš daleko, a onda dođe vlast profila Zorana Milanovića koja zaustavi svaku
ekonomsku aktivnost, povisi postojeće i izmisli nove poreze, te uvede nešto kao
predstečajne nagodbe. Navedene nagodbe nitko živ ne zna točno objasniti, ali je
sasvim razvidno da su država i vjerovnici oštećeni za astronomske svote, dok je
dužnicima oprošteno nesavjesno i lopovsko poslovanje, a mnogi su vjerovnici
završili u dužničkom ropstvu. Predstečajne nagodbe su svojevrsni Bleiburg br. 2.
jer opet napadaju građansku klasu koja zarađuje svojim rukama, dakle obrtnike i
male poduzetnike, samo se umjesto metaka koriste Linićevi zakoni.
Perspektive za mlade obrazovane ljude u Milanovićevoj Hrvatskoj nema. Za razliku
od Afrikanaca koji završe na dnu Mediteranskog mora ili Azijata koji skončaju u
makedonskom tunelu, Hrvati idu sigurnijim putem u inozemstvo. Do Njemačke,
Švicarske i sličnih destinacija putuje se autobusima, a na dulje destinacije
putuje se zrakoplovima. Iako je putovanje hrvatskih emigranata sigurnije, ono je
u biti isto kao ono ostalih emigranata. Ako je Jadranka Kosor uvela
Hrvatsku u Europsku uniju, Zoran Milanović je hrvatsku naciju uveo u Afriku. Pod
Milanovićem, za mlade ljude nema nikakve nade, a to što je uništio mladost i
perspektivu jedne nacije čini ga najgorim vladarom u povijesti Hrvatske, a on
se time ponosi. I što da se onda radi?
NAKNADNA PAMET (2024.):
Tko još danas pamti zloglasne predstečajne nagodbe?
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|