|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 19. 4. 2015.
Piše Večernjak u petak da Željka Markić i njezina nadobudna ekipa obiteljaša
planiraju ići na izbore. Referendum je bio jedna od onih društvenih nesreća koju
samo zna proizvesti SDP, koji vjeruje lažima vlastitih medija da je većina
hrvatskog glasačkog tijela lijevo usmjerena.
Iako, gledajući rezultate
izbora u Hrvatskoj, desnih glasača uvijek ima više, samo što glasove jedu 17
verzija HSP-a i razne desne strančice profila Hrast. Pisao sam u prošloj kolumni
da bi bilo lijepo da postoji jedna desna stranka uz HDZ, a moram reći da pritom
nisam mislio na klerikalnu stranku.
Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer kompleksna je ličnost. Volim
Slavoniju, volim Slavonce, a svaki put kada pišem o Strossmayeru, dojma sam da
diram u tankoćutne osjećaje naših napaćenih Slavonaca, koje je kombinacija
minuloga rata i propasti ekonomije dovela do ruba egzistencije i masovne
emigracije mladih iz te divne žitnice Hrvatske. Strossmayer je za Slavonce
(p)ostao simbol nekih boljih vremena, kada je Slavonija bila bogata i jaka. Ali
jednako tako, od 1860. bio je de facto siva eminencija Beča u Hrvatskoj,
kada su Habsburška monarhija i RKC u Hrvatskoj bila jedan organizam, te je
zakočio duhovni razvitak hrvatske nacije i stvaranje tadašnje suvremene Hrvatske
kao države jednoga političkoga naroda s mnogo vjera, odbacivši hrvatsko ime u
korist jugoslavenskog. To se događalo na poticaj Vatikana, koji nikada nije
volio hrvatsko ime. Starčevićev model spasio bi Hrvatsku od sjevernoirskog
košmara koji je zadesio Hrvatsku u 20. stoljeću i bilo bi puno manje mrtvih u
20. stoljeću da se slušalo Starčevića.
Početkom dvadesetog stoljeća Hrvatska i hrvatski nacionalni prostor nalazili su
se unutar Austro-Ugarske. Postojale su razne političke opcije kao pravaši,
narodnjaci, radićevci, socijaldemokrati, itd. Kako bi ušla u društveno-politički
život, Katolička crkva nakon "Prvog hrvatskog katoličkog kongresa" 1900. g.
pristupa organiziranju "Hrvatskog katoličkog pokreta" (HKP), a za početak istoga
smatra se 1903. kada biskup Mahnič pokreće novine "Hrvatska straža". Na
čelo pokreta se 1912. postavio "Hrvatski katolički seniorat" (HKS), koji ima
izrazitu jugoslavensku političku orijentaciju. Jugoslavija je izvanbračno
dijete Londona i Vatikana, koje se istrglo iz ruke svojih naivnih roditelja.
Politička stranka HKP-a nastala 1919. bila je "Hrvatska pučka stranka" (HPS).
Sasvim otvoreno klerikalna, jugoslavenska više od komunista i radićevaca
zajedno, postojala je do 1929. godine. Strastveno je podupirala
Karađorđevićevu dinastiju, toliko da je nakon smrti Stjepana Radića
jedina od svih hrvatskih stranaka podupirala Aleksandra i dalje, te ušla
u vlast. O HPS-u, toj kancerogenoj pojavi u hrvatskoj političkoj povijesti,
najviše je pisao Zlatko Matijević, primjerice u knjizi „Slom politike
katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine
SHS (1919.-1929.)“, Zagreb, 1998. Druga Jugoslavija, s povampirenim Viktorom
Novakom, pokušavala je okrenuti ovu priču naglavačke, ali Viktor Novak
"iznio je golemu građu koju je s velikom energijom najčešće krivo interpretirao"
kako je to lucidno primijetio Slobodan Prosperov Novak u svome dijelu
"Između Pešte, Beča i Beograda (Povijest hrvatske književnosti)", Split, 2004.
Ovaj povijesni podulji uvod, od stoljeća sedmoga, važan je jer RKC u Hrvatskoj
nikada nije znala dobro protumačiti političku situaciju. Kada je Alojzije
Stepinac rekao Titu ne, nije bio ni svjestan koliko je dobra učinio
time da su se RKC i Jugoslavija odmaknuli. Inače, SFRJ je financirala dobar dio
vjerskih zajednica, tako su 1969. novce od države dobivale Srpska pravoslavna
crkva, Makedonska pravoslavna crkva, Islamska vjerska zajednica, Savez
starokatoličkih crkava u Jugoslaviji i Slovačka evangelička crkva u Vojvodini.
Zlatno doba Katoličke crkve u Hrvatskoj je od sredine šezdesetih do 1990., kada
je pod mudrom palicom velikoga Franje Kuharića krenula koncilska obnova
koja je vratila Katoličku crkvu u javnost, a da nije bila povezana s državom. I
nije imala svoju stranku. Iako je možda nisu voljeli, Katolička crkva u
Hrvatskoj u to doba imala je ugled, poštovanje i nitko joj ništa nije mogao. Ni
vlast, ni tajne službe, ni borbeni ateisti. Ni vrata paklena.
Obiteljaši ne bi uspjeli u svome referendumu da HDZ nije stao iza njih.
To se najbolje vidjelo kada nisu uspjeli skupiti dovoljno potpisa za drugi
referendum. Kako nemaju nikakve šanse na izborima, jer u Hrvatskoj klerikalne
političke opcije nikada ne prolaze, a Starčević, Radić i Tuđman su
bili izrazito antiklerikalno nastrojeni, ovo je očito osveta HDZ-u jer
obiteljaši jedino mogu pomoći SDP-u.
Naime, kao što sam ovdje i prije pisao, Željka Markić i njezina nadobudna
ekipa jedino su crvena krpa za glasače ljevice. Ako se stvarno uključe u izbornu
utakmicu, Zoran Milanović ima dobre šanse da dobije značajan broj
glasova, jer će dodatno polarizirati ovako podijeljenu političku scenu. Dakle,
osobna taština ispred svega. Uostalom, zar nije tako u svim strankama?
NAKNADNA PAMET (2024.):
Svaka čast Željki Markić što opstaje na hrvatskoj političko-društvenoj sceni!
Obiteljaši jesu propali na izborima. Štoviše, čak ove godine gledamo kako DP i
njegovo vodstvo se svađa sa svojim klerikalnim krilom u obliku Stjepe Bartulice!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|