|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 11. 4. 2015.
Ne vjerujem u dvostranačje
jer mi se čini defektnim za europske prilike. Čak u jednoj Britaniji (fino ime
za proširenu Englesku) dvostranačje pomalo slabi. Uz bahate i bogate
Konzervativce, te neinventivne i jednako bogate Laburiste, Liberali više-manje
postoje, a euroskeptični UKIP nova je zvijezda političke scene. U Škotskoj već
dugo gospodari SNP, koji je skoro osamostalio Škotsku da nije bilo starijeg
kukavičkog stanovništva koje se pobojalo za vlastite mirovine. Škotsko starije
stanovništvo je vrlo slično onome u Hrvatskoj, živi u boljim starim vremenima te
se boji bilo kakvih reformi. Čim škotska starčad poumire, Škotska će se
osamostaliti. Hrvatska će gospodarski krenuti naprijed čim umre zadnji čovjek
koji je radio pod samoupravljačkim socijalizmom. Ali to neka bude tema nekoga
drugoga članka.
Pravaštvo nije jednakoznačni
pojam. Možemo ga podijeliti u nekakva četiri razdoblja: Starčevićevo,
post-Starčevićevo, Paragino i Đapićevo. Ante Starčević je
apsolutno najvažniji hrvatski političar od 1848. do danas. Tito je možda
sagradio jednu cijelu državu zvanu druga Jugoslavija i jedan cijeli politički
sustav kojega možemo zvati titoistički socijalizam, ali jednako tako je pokopao
i tu državu i taj sustav, i to svojom grandomanijom, lijenošću da se država
politički uredi i da poslije smrti ostane funkcionalna vlast.
Jedino čega nema u Hrvatskoj, to je pravaštva. A možda je
tako i bolje, barem da se više ne blati ime Ante Starčevića. Bilo bi zanimljivo
vidjeti hoće li se ikada stvoriti više kvalitetna desna alternativa HDZ-u.
Nadajmo se da hoće, jer Hrvatskoj treba jedna dobra desna stranka koje danas
nema.
Franjo Tuđman se nalazio na čelu
procesa osamostaljivanja Hrvatske. Pravno i u svakom drugom pogledu RH je
sljednik NRH/SRH, a Tuđman je znao preživjeti unutarnju pobunu i agresiju iz
smjera Beograda, ali sve na štetu ekonomije. Uostalom, kada se krene s
proučavanjem kako se dijelilo ekonomsko blago SRH i kada je taj proces započeo,
dok to jednoga lijepoga dana iziđe na svjetlo dana, past će mnogi mitovi o
privatizaciji i pretvorbi.
Starčevićevo djelovanje od 1861. do 1896. doba u kojem se Hrvatska građanski i
ekonomsko budi. Iako Beč i Pešta, dva centra jedne nazadne feudalne države, rade
na tome da uvjere sve male narode da su glupi i da nisu u stanju imati svoju
državu (slično kao što je Tito uvjeravao sedam jugoslavenskih nacija), Starčević
je zamislio jedan politički program baziran na vladavini prava (nešto čega
Hrvatskoj danas nedostaje), na jednom tolerantnom društvu u kojem svatko može
etnički i vjerski biti što god zaželi pod uvjetom da je politički i nacionalno
Hrvat. Eugen Kvaternik je pak izradio jedan zdravi ekonomski program
protiv monopola velikih koji bi i danas funkcionirao. Ono što najviše boli je to
što su neke stvari koje je pisao 1863. zadesile Hrvatsku u privatizaciji.
Doduše, najveće tragedije Hrvatske i danas ostaju to da su Habsburzi uništavali
pravaški pokret jednako kao što je Tito 1972. dokrajčio liberalizaciju. Da je
Hrvatska 1918. dočekala bez kancerogenog jugoslavenstva, kojega su u tadašnjoj
Hrvatskoj najviše poticali Katolička crkva i spomenutu Habsburzi, bilo bi nam
danas svima puno lakše.
Poslije Starčevićeve smrti, kada je bilo puno pravaških strančica i puno vizija
pravaštva, sve do 1929. preživala je struja Josipa Franka koja je čudesno
do tada odolijevala, ali je od vjerske tolerancije prešla na neki katolički
ekskluzivizam, uz znatno konzervativniju politiku, doduše, i dalje ostajući na
tvrdim protuklerikalnim stajalištima. Kada je Pavelić raspustio HSP i
stvorio ustaše, stvorena je jedna mrlja na hrvatskom političkom biću koje se
nećemo riješiti još godinama. Ustaštvo je ćor-sokak hrvatske političke
povijesti i omiljeni argument svakog mrzitelja Hrvatske, od Beograda do
Londona.
Dobroslav Paraga, što
god da mislili o njemu, bio je jedina prava konkurencija Franji Tuđmanu. Za
vrijeme rata, kada je sustav obrane bio krajnje nefunkcionalan, pojava Hrvatskih
obrambenih snaga (HOS), malobrojnih postrojbi koje je organizirao Paragin HSP,
bila je gotovo mistična pojava. HOS-ovaca je bilo oko 8 000, ali bili su vrlo
motivirani borci, djelomično obučeni u Sloveniji, krajnje efikasni, a obrana
Vukovara bila bi nemoguća bez HOS-eve komponente. Do početka 1992. HOS je bio
uklopljen u HV, a ostaje činjenica da postrojbe HOS-a u Hrvatskoj i njihovi
pripadnici pod zapovjedništvom HSP-a nisu počinili nijedan ratni zločin. Kao
najopasniji konkurenti vlasti smaknuti su Ante Paradžik i Blaž
Kraljević, a smrt je izbjegnuo za dlaku i sam Paraga. Iako je preživio,
Paraga je danas politički mrtav.
U rujnu 1993. HSP se raspao, odn. preuzeo ga Anto Đapić uz dobru volju HDZ-a.
Đapić je uz kadrove kao što su bili Tonči Tadić, Miroslav Rožić i
Ruža Tomašić doveo HSP 2003. na osam zastupnika, da bi za četiri godine
spala na jednoga zbog Đapićevog lošeg vodstva i Sanaderove
osvetoljubljive retorike. Danas u Hrvatskoj ima pregršt stranaka koje se kite
pravaškim imenom, a to su Autohtona - hrvatska stranka prava, Hrvatska čista
stranka prava, Hrvatsko pravaško bratstvo, Hrvatska stranka prava, Hrvatska
stranka prava - 1861, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević, Hrvatska
stranka pravaškog bratstva i Ujedinjena stranka prava.
Jedino čega nema u Hrvatskoj, to je pravaštva. A možda je tako i bolje, barem da
se više ne blati ime Ante Starčevića. Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li se
ikada stvoriti više kvalitetna desna alternativa HDZ-u. Nadajmo se da hoće, jer
Hrvatskoj treba jedna dobra desna stranka koje danas nema.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Pravaštvo je politički mrtvo. Možda je tako i bolje!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|