|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 12. 3. 2015.
Započet ću danas sa
spomenom Dejana Jovića. S njim se možete i ne morate slagati, ni znanstveno, ni
politički, ali važno je da ističe ulogu Edvarda Kardelja. Najumnija glava među
Titovim rukovodstvom, slovenski učitelj i šef slovenske partije koji je
izbjegavao direktnu borbu s okupatorima, zamislio je čuveni sustav
samoupravljanja u kojem je, po Joviću, kako sam ja to shvatio, središnja točka
marksističko odumiranje države.
Ispada da je Austro-Ugarska
bila zadnja država koju su Hrvati shvaćali ozbiljno i čijih su se propisa
držali, a u njoj je Hrvatska bila na pola puta između države i autonomne
pokrajine, naravno na smanjenom području tzv. Banske Hrvatske i Slavonije. Iako
Stjepan Radić piše da je korupcija bila na zavidnoj razini, sve je to
bilo zanemarivo spram prve zajedničke jugoslavenske države, u kojoj je vrli
državni srbijanski vrh odmah poslije ujedinjenja mijenjao četiri krune za jedan
dinar, pritom osiromašivši stanovništvo ondašnje Hrvatske za 75 posto
vrijednosti vlastite imovine. Tim novcem je kupljena autokefalnost Srpske
pravoslavne crkve 1920. od Carigradske patrijaršije.
Prva Jugoslavija je bila žandarska država u kojoj su dominirale paravojne
postrojbe i formacije, od predratnih četnika, preko dalmatinskih orjunaša, pa
sve do Mačekovih zaštitara i komunističkih ilegalaca, dakle zemlja je već
prije Drugoga svjetskoga rata bila u nekom poluratnom stanju. NDH je bila jedna
velika nevolja, ludi građanski rat, a odnos Josipa Broza Tita spram prava
i zakona najbolje svjedoči izjava na postupanja suca Vladimira Primorca
1972., koji je sudio optužene proljećare po slovu zakonu, da se suci ne trebaju
držati zakona kao pijan plota, dakle kakva crna vladavina prava, osuđuj sve od
reda, krivi ili ne krivi. Jugoslavija je navodno bila samoupravna zajednica u
kojoj je vladala radnička klasa, a partija je bila njena avangarda.
Ovaj uvod, koji se slobodno može činiti da počinje od stoljeća sedmoga, svjedoči
da se tu od 1919., skoro jedno cijelo stoljeće, uopće više ne doživljava država
imalo ozbiljno. Serija Crno-bijeli svijet Gorana Kulenovića i
Igora Mirkovića se dobro uklapa u takvu sliku svijeta. Zlatno doba hrvatske
muzike pokazano je kao vrijeme u kojem dominiraju partijski kadrovi, u kojem je
JNA središnja zaglupljuća institucija jednoga društva, u kojem trebaju veze za
sve, to je gospodarstvo u kojem nema benzina. Ako tupi ekstremni desničari misle
da ova serija glorificira prošlost, onda im stvarno nema pomoći.
Gospodarstvo je bilo i ostalo rak-rana hrvatske države. Pisao sam ovdje u
kolovozu prošle godine da gdje je taj HDZ-ov gospodarski program i da to treba
čim prije vidjeti. Po svemu sudeći, HDZ-ov bavarski gospodarski program je u
povojima i faktički ne postoji. Ovo je činjenica od koje se treba svima nama
dizati kosa na glavi i stvarno je vrijeme da svi počnemo vrištati. Čini se da
HDZ dolazi na vlast, a jednako kao SDP nema nikakav gospodarski program, što
znači da nam slijedi još četiri godine agonije, a sve će mlado i sposobno
spakirati kofere i put bijela svijeta.
Čudnovati gospodarski recepti Živoga zida koji nemaju nikakvog uporišta u
realnosti donijet će toj stranci ulazak u Sabor. Boško Picula jedini
primjećuje potencijal Živoga zida i pad OraH-a. Ja bih rekao da je OraH ima
image sistemske stranke nastale iz SDP-a i nije dovoljno alternativna za naše
glasačko tijelo, iako ima dosta kvalitetnih kadrova, koji ipak zbog Mirele
Holy ne dolaze u prvi plan.
Živi zid je taman za naše naivne glasače, puno lijepih obećanja bez pokrića,
iskreno, veseli me pomisao kako će saborska straža svaki dan iznositi Pernara iz
sabornice i kakav će taj show prirediti. Ekipa iz inicijative zvane Radnička
fronta (čitaj: profesori FFZG-a koji misle da je ovo Južna Amerika sedamdesetih)
pak nemaju nikakvo pokriće na terenu, jednako kao nabrijani libertarijanci koji
naivno misle, na Kardeljevom tragu, da državu treba uništiti i, suprotno od
Kardelja, da je tržište apsolutno mjerilo svega. Kada su Thatcher i
Reagan pravili svoje politike, one su proizvele jačanje mlade srednje klase.
Naši libertarijanci bi uspostavili feudalizam u kojem bi većina bila gladna
kruha, iako će neki reći da sa 220-280 multimilijunaša u Hrvatskoj, takav
sustav već postoji. Nema države bez srednje klase. Zanimljivo je kako i Radnička
fronta i libertarijanci imaju pregršt prostora u medijima.
Činjenica je da bez dobroga gospodarstva i bez liberalizacije tržišta ovo će
biti mrtva država. Činjenica je da nam trebaju reforme koje se svode na
uništenje viška nabujale birokracije, uništenje barem dvije trećine jedinica
lokalne samouprave i svojevrsna centralizacija jer ovo je malena zemlja od jedva
četiri milijuna stanovnika. To treba raditi mudro, da nas ne bi dogodila
estonska situacija u kojoj divno funkcionira ekonomija, samo su svi mladi
pobjegli iz zemlje.
Ovdje je jedina konstanta od Austro-Ugarske masovna emigracija mladih i
korupcija. Sada, kada navodno imamo svoju državu, bilo bi pravo vrijeme da
uništimo navedenu korupciju, da uvedemo vladinu prava i da već jednom počnemo
živjeti kao normalni Europljani.
Ili možemo nastaviti živjeti u prošlosti, možemo se glodati do besvijesti i
demografski propadati. Za razliku od diktatura prve dvije Jugoslavije, ovo je
ipak slobodna liberalnodemokratska zemlja i bilo bi lijepo kada bi stranke i
glasači konačno preuzeli odgovornost za sebe, jer ne mogu biti vječno krivi za
sve Beč, Budim, Beograd i Brüssel.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ah, političke podjele 2014. su i dalje na snazi. Nikoga i ničega novoga na
političkoj sceni. Jedino su nestale neke face.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|