|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 28. 2. 2015.
Jedna od važnijih strana
kršćanstva svakako je mirotvorstvo. U svome programatskom govoru, Isus Krist, za
kršćane živi Bog, za svakog poštenog čovjeka moralni autoritet, među ostalim
mirotvorce naziva sinovima Božjim. Mir je ono čemu teži čovjek, uskrsli Krist
pozdravlja "Mir s vama", dakle mir je vrhunska kršćanska vrednota za kojom treba
težiti.
Mnogi smatraju da pretjerujem
kada govorim ili pišem da je Hrvatska jedna od onih zemalja u kojoj svaki čas
može izbiti građanski rat. Naime, poslije iskustava Drugoga svjetskoga rata koji
su u Hrvatsku doveli visoko civilizirani njemački i talijanski narod, određeni
dio građanstva odlučio je sudjelovati u najsramotnijoj epizodi hrvatske
povijesti. Četiri godine se međusobno klalo, bilo po ideološkoj liniji, bilo po
etničkoj. Jasenovac i Bleiburg samo su simboli mnogih jama i simbol mnogih
nesretnih sudbina koje su i danas žive među potomcima žrtava i mnogo je nesreće
ugrađeno u domaći nacionalni identitet.
Veterani su posebna skupina građanstva, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom
svijetu, bratstvo po oružju specifičan je oblik veze među ljudima. Vežemo se
preko obiteljskih veza, biramo svoje prijatelje, zaljubljujemo se iracionalno,
volimo druge jer smo samo ljudi. Često ljudi neće razumjeti veteransku
povezanost. Ali, iskreno vjerujem da pojam branitelj ne postoji sam od sebe,
smatram da je on sekundaran. S ponosom ističem da sam podrijetlom iz Podravine,
potomak najsjevernijih hrvatskih graničara. Graničari su ratovali kao normalno,
Vojna krajina je bila putnička agencija koju su vodili Habsburzi i bacili
hrvatske graničare širom Europe. Ali, tim je ljudima taj ratnički identitet bio
sekundaran, primarno zanimanje bilo je seljak, obrtnik, učitelj, lugar, a
temeljno zanimanje uvijek je išlo prije ratničkog.
Odrastao sam u Novom Zagrebu, to je prostor gdje se dobrovoljno išlo u rat
(mladi) i gdje su se svi ostali redovno odazivali mobilizaciji. Uglavnom to se
zbivalo u svim krajevima Hrvatske. Zato je broj branitelja strašno visok, jer je
kroz Hrvatsku vojsku promarširalo strašno puno ljudi. Ali veći dio tih ljudi
samo je želio da rat završi, da se skinu iz uniforme i da svojim rukama nastave
gdje su stali. Svi su se htjeli iz ratnoga ludila vratiti u civilstvo.
Vojni invalidi nisu imali taj luksuz da se vrate u civilstvo. Zato imam
razumijevanja za njihov dio prosvjeda. Smatram da im treba ostaviti sva stečena
prava. Također, prvom prilikom kada gospodarska situacija to dopusti, treba
povećati svim civilnim ratnima i civilnima neratnima invalidima prava na istu
razinu koju uživaju HRVI. Svijest prema invalidima treba biti legitimacija
hrvatskog društva.
Pojam branitelj, kao nekakav samostojeći identitet, nastao je zbog toga što je
Tuđmanova poslijeratna vlast zaključila da joj je bilo jeftinije poslati
ljude u nekakve mirovine, nego stvarati nova radna mjesta. Kada se pojavio
Marko Grahovac i skoro pokupio batine od one opasne lijepe crnke, javnost je
promašila bit problema, koji glasi da niti za rođene u osamdesetima ima posla,
niti ima za braniteljsku populaciju, ovo je gospodarski razorena zemlja.
Grahovac je nažalost sav svoj moralni kredit potrošio učlanjujući se u SDP i
hvaleći Milanovića.
Tuđmanove greške mogao je ispraviti Ivica Račan, ali nije uspio u tome.
Sanader je shvaćao da bi mogao krasti, da mora pokrenuti ekonomiju i pod
njime su bile odlične plaće i zaposlenost sjajna kao nikada, samo što je
skrahiralo svjetsko/zapadno gospodarstvo, pa se sanaderovski rast rasplinuo.
Jadranka Kosor je držala nekako gospodarski brod na okupu, a pod kapetanom
Milanovićem sve je otišlo u vražju mater. Možemo čitati da je gospodarska šteta
koju je Milanovićeva vlast prouzročila Hrvatskoj jednaka razornom djelovanju JNA
i pobunjenika kroz pet godina rata. Napredovali smo, Milanović je to napravio u
tri godine i bez teške mehanizacije.
Iako cijelo vrijeme, od kako je Tito otvorio granice u šezdesetima, mladi
odlaze iz Hrvatske, što se pojačalo od 1972. kada su pogotovo mladi i
perspektivni pobjegli van, za vrijeme Milanovićeve vlasti egzodus mladoga i
sposobnoga stanovništva je postao poželjan. Društvo je toliko zagađeno i toliko
nema perspektive za mlade u Hrvatskoj, toliko sve smrdi na građanski rat, koji
je nešto najgore što može zadesiti jednu zemlju. Poslije Oluje, lucidni Ivan
Zvonimir Čičak je primijetio da ćemo se sada kada su otišli Srbi početi
međusobno glodati, što je subotnji bliski susret dvije grupe prosvjednika
najbolje potvrdio.
Šator u Savskoj na Zapadu ne bi privukao mnogo pozornosti, štoviše našao bi se u
lokalnoj rubrici gradske rubrike, jer na Zapadu je prosvjedovati sasvim
normalno, a uglavnom i u pravilu, svaka vlast, desna, lijeva, centristička,
ignorira takve prosvjede, osim ako nisu masovni. Određeni dio zgražanja,
pogotovo stanovništva odgojenog i odraslog u komunizmu, svodi se na to da kako
oni imaju obraza prosvjedovati jer većina šuti. Specifično ludilo tipičnog
hrvatskog jala dovedeno je do više razine, dakle primarni problem sa Šatorom je
u tome što ovaj dio braniteljske populacije odbija šutiti i trpiti kao većina
hrvatskog građanstva, kako je jedna fina stara dama rekla na protuprosvjedu da
bi onda valjda svi trebali prosvjedovati ispred svih ministarstva.
Komunizam je uništio svaku građansku svijest i bit liberalne demokracije je baš
to, da svatko u svako doba, u skladu sa zakonom (a praksa zbog prosvjeda u
Varšavskoj je pokazala da prosvjed ne treba prijaviti), može prosvjedovati. To
što većina stanovništva radije trpi, ili kao mladi bježi iz Hrvatske, najveća je
hrvatska tragedija i ujedno najveća pobjeda Josipa Broza Tita. Građani će radije
biti tihe ovce, nego riskirati prosvjed. Mene se prosvjed branitelja nimalo ne
tiče, ravnodušan sam spram njega, jer sam nezaposlena osoba i apsolutno nemam
nikakve koristi od toga prosvjeda, ali da se kao protuprosvjednici idem fizički
obračunavat sa Šatorom primarno zato jer Šator ima hrabrosti prosvjedovati, a
većina nema, to je najluđi oblik hrvatskog jala koji sam ikada vidio.
Ako većina hrvatskog građanstva želi građanski rat i želi svoj rat, neka im
bude. Ali, imenom i prezimenom, unaprijed, odričem se ovdje i desnoga i lijevog
ekstremizma i toga rata. Taj rat neće biti moj rat. Zar nije bilo dosta rata u
20. stoljeću?
NAKNADNA PAMET (2024.):
Danas jedini tko potiče razdore u političkome tijelu je i dalje Zoran Milanović.
Nevjerojatno je koliko politička situacija bila uzavrela pred tih desetak godina
i zapravo je pozitivno koliko se smirila od tada! Marko Grahovac je bio neki
čovjek koji je prosvjedovao kod braniteljskoga šatora i koji je jednostavno
nestao iz javnosti.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|