|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 13. 2. 2015.
Kako teče ova naša hrvatska povijest, od 1848.
prošlo je mnogo imena, mnogo političara i mnogo državnika od te godine koja
je promijenila Europu i bila važna za Hrvatsku jer se po prvi put, u osobi
Josipa Jelačića, ujedinila ova zemlja na području koje je danas državni
teritorij, Jelačić je bio hrvatski ban, upravitelj Dalmacije i Rijeke, te
zapovjednik Vojne krajine.
Ali zanimljivo, danas će to rijetko više
tko znati. Marx, iz velikonjemačke pozicije, strastveno ga je mrzio (ratovao
je protiv revolucionara u Beču), Ante Starčević ga je pak prezirao zbog
svega onoga što je napravio za svoga banovanja (tj. nije napravio ništa osim
slušao Beč), a sve to je više manje prekrila povijest. Jelačić je lik na
konju na glavnom hrvatskom trgu, a njegovo lice smiješi se s novčanice od 20
kuna.
Od preostalih hrvatskih banova od 1848. do
1918., možda će jedino nekome pasti na pamet ime najvećeg hrvatskog
reformatora Ivana Mažuranića, kojega se primarno gleda kao književnika, iako
je vrlo vjerojatno jedan od vladara Hrvatske koji joj je donio najviše
progresa i najviše dobra. Također, od njega je ponajviše ostala novčanica od
100 kuna i njegova slika na koricama moga indexa.
Neki dan je bilo 200 godina od rođenja
biskupa Josipa Juraja Strossmayera, čovjeka koji je uveliko odlučivao o
hrvatskoj politici druge polovice 19. stoljeća. Mecena, vrhunsko obrazovani
teolog, intelektualac, stvorio JAZU, pomogao stvaranje Sveučilišta, napravio
puno toga dobroga. Pomirio se pod stare dane sa Starčevićem, ali kako je
postao maskota jugoslavenstva, danas je uglavnom sveden na osnivača
Akademije te je postao dio nekakvog slavonskoga bluesa, sinonim neke puno
jače i prosperitetne Slavonije, ali opet, veći dio ljudi nema pojma tko je i
što bio Strossmayer.
Od političara stasalih u to doba,
Starčević i Radić postali su nacionalni mitovi. Zapravo, stvarni Starčević i
stvarni Radić nekako su nestali u svome mitu. Zajednički im je pacifizam i
borba za prava kroz institucije, obadvojica su bili legalisti, s time da je
Starčević bio liberal usmjeren na Francusku, a Radić narodnjak usmjeren na
Rusiju. Starčević je Otac Domovine, nalazi se na novčanici od 1000 kuna,
Radić pak na onoj od 200. Imaju trgove i ulice u središtima gotovo svih
hrvatskih mjesta.
Pravaštvo je u izumiranju (Ruža Tomašić ga
je proglasila mrtvim) i suvremeno više toga zajedničkog ima s ideologijom
Josipa Franka, nego s izvornom Starčevićevom doktrinom. Jedini slijednik
Radića je HSS, koji također pomalo izumire jer selo je sve manje, sve
siromašnije i sve više je regionalna stranka. Zanimljivo, Franjo Tuđman se
pozivao na obojicu, te na gotovo zaboravljenog Andriju Hebranga Starijeg,
koji se uglavnom spominje kao Titova žrtva.
Josip Broz Tito postao je karikatura, za
lijeve je svemogući bog, za desne je apsolutni krvnik, sredine kao da nema.
Majstor vanjske politike i umjetnik balansiranja između jugoslavenskih
naroda, dobar je za skupove u Kumrovcu, za slike na šalicama i na majicama.
Sa suzom u oku ga spominju umirovljeni samoupravljači, ali da zaista netko
ozbiljno, bez pretjeranog navijanja, ili bez pretjerane kritike, prouči što
i kako je radio Tito, to je malo teže za očekivati. Ali zapravo, nema
stranke ili pokreta koji ga baštini. Tito će ostati lik iz viceva.
Prvaci Hrvatskog proljeća Savka Dabčević-Kučar
i Miko Tripalo nestat će iz sjećanja kada umre posljednja osoba koja će se
sjećati toga perioda demokratizacije hrvatskog društva unutar Jugoslavije.
Mase su im se klele, zazivali su ih navijači Dinama i Hajduka, imali su
poštene namjere, ali nisu ostavili neku konkretnu ideologiju, neki konkretan
politički pravac.
Franjo Tuđman, kao osnivač HDZ-a i prvi
predsjednik neovisne Hrvatske, također se pretvorio u svojevrsni mit. Krajem
prošle godine moglo se vidjeti kako su negativne strane Tuđmanove vlasti sve
više zaboravljene, a one pozitivne se sve više ističu. S druge strane, kada
se pogledaju današnji političari u odnosu na Tuđmanovu odlučnost, nije
ništa čudno da ljudi sve više Tuđmana gledaju pozitivno. SDP pak uzvraća
mitom Ivice Račana kojeg se prikazuje kao poštenog i pomirljivog političara,
pa kada se opet pogleda današnja scena, Račan se čini anđelom.
A gdje je tu u svemu Vlado Gotovac? Koja
ga to stranka baštini? HSLS? Ma kakvi. Gotovac je gotovo zaboravljen,
pogotovo politički. Pred komunističkim sudom u lipnju 1981. govorio je
ovako: Govoreći o svom vremenu, ja postupam u
skladu s Mandeljštamovim stihovima, koji glase: Pokušajte me odvojiti od mog
doba, / Kunem vam se - sebi slomit ćete vrat. Govoreći istinu, ja postupam u
skladu sa stajalištem pjesnika Milosza, prošlogodišnjeg dobitnika Nobelove
nagrade, koji na jednom mjestu kaže: "I mislim da bez pristanka na ono što
je gorko, na samoću, na gubitak, nema istine pisane riječi." Govoreći
otvoreno, bez opreza, ja postupan u skladu s jednom divnom rečenicom
Aleksandra Solženjicina, koja upućuje: "Oprezan čovjek - to nije nikakav
čovjek." Ja ne vjerujem u mišljenje bez lične osobne zamjenice Ja. Samo
kriminalci skrivaju otiske svojih prstiju! Želim da sve što dodirnem nosi
moj ljudski trag.
U tom istom obrambenom govoru rekao je
divnu rečenicu: "Kao što želim biti nepopustljiv prema sebi, tako želim biti
nepopustljiv i u analizama sudbine svoje domovine", a to je rečenica koja
odražava cijelo biće Vlade Gotovca. Tko je to danas spreman u Hrvatskoj
krenuti od sebe i svoje ideologije? Ovo je zemlja u kojem je uvijek kriv
onaj drugi, nikada moji nisu krivi. Tko je spreman s tolikom ljubavlju biti
kritičan spram svoje zemlje kao što je bio Gotovac? Stoga me živo zanima
hoće li se Kolinda Grabar-Kitarović sjetiti Vlade Gotovca!
Završimo na kraju s još Gotovčevih riječi: Završnom riječi, kao s činjenicama mog
života. Ja svoja mišljenja nikada nisam imao zato, da ih se na bilo koji
način odričem ili ih u prigodama napuštam; niti sam ikada bježao od njihovih
posljedica. Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava,
ljudska, pravedna i slobodna zajednica - za sve i svugdje; zajednica koja
raznolikost ne samo podnosi, nego joj se raduje upravo onako, kako se
graditelji katedrale u Charrtesu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu
svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet - to je moj
san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez tog sna ni
ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Mislim da se danas rijetko tko sjeti Vlade Gotovca!!!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|