|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 17. 11. 2015.
Ovaj tjedan obilježava se
23. godišnjica kako su europske države priznale Hrvatsku kao neovisnu državu.
Već 8. listopada 1991. Hrvatska je postala subjekt međunarodnoga prava, a prva
neovisna zemlja koja je priznala Hrvatsku bila je malena luteranska skandinavska
otočna država zvana Island i to 19. prosinca 1991. Papa Ivan Pavao II. napravio
je presedan u povijest diplomacije Svete Stolice i protežirao je priznanje
Hrvatske i Slovenije, nasuprot ustaljenoj praksi vatikanske diplomacije da se
prvo čeka rezultat rata, a onda se mudruje što i kako. Čovjek je bio Poljak,
Slaven, ali i potomak Bijelih Hrvata, obitelj njegove majke gajila je
bijelohrvatski identitet, kojeg su Poljska i Česka nemilice uništavale, pa je
sigurno i to odigralo nekakvu ulogu.
Od 1848. Hrvatska se traži.
Izjava Kolinde Grabar-Kitarović za BHT 1 televiziju koja glasi: "Po meni
je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po
nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina. Ako kažete
građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas
isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu", ocrtava svu muku
koju je Hrvatska prolazila, u smislu identiteta, od sredine 19. stoljeća pa sve
do Domovinskoga rata.
Ante Starčević definitivno je najvažnija osoba za hrvatski identitet i
ostat će kamen temeljac svake državnopravne misli i svakoga premišljanja o
hrvatstvu, uostalom on je Otac Domovine. Njegova je vizija
hrvatska nacija koja se izdiže iznad etniciteta u Hrvatskoj, dakle iako je
hrvatski narod temelj nacije, biti Hrvat po etničkom podrijetlu nije isto što i
biti Hrvat po nacionalnom određenju. Izvorni pravaški pokret oko Starčevića i
Eugena Kvaternika prisvaja sve hrvatske etnicitete i sve hrvatske
vjeroispovijesti. Prvi dio izjave o tome da se može biti Srbin i pravoslavac, a
ujedno Hrvat, najčišći je produkt Starčevićevog shvaćanja hrvatstva, koji
slijedi francuski model građanske države. Pravaštvo je u punom smislu građanska
ideologija u dva smjera. Prvo, građanin u smislu Francuske revolucije i tekovina
1789. koje je na ove prostore donio sjajni maršal Marmont, čiji je prvi suradnik
bio stric Ante Starčevića, lički pop Šime Starčević. Drugo, pravaštvo je
jedino imalo uspjeha kod sitnog i srednjeg građanstva Zagreba, Varaždina,
Kvarnera i širom bivše Vojne Krajine, dakle među građanstvom u užem smislu.
Svaki stanovnik Hrvatske za Starčevića je politički Hrvat, a on može biti
etnički Hrvat, Srbin, Nijemac, Talijan, Mađar ili bilo što. Jednako vrijedi i za
vjere, katolik, musliman, pravoslavac ili protestant. Ovo učenje je bilo dobro
prihvaćeno. primjerice, kod dijela Slovaka-luterana u Slavoniji, a i određeni
dio hrvatskih pravoslavaca stat će uz ovo shvaćanje hrvatstva, a 1920. kada
nastaje SPC, između vjere i nacije, ljudi kao npr. kulturnjačka obitelj
Miletić, odabrat će hrvatsku naciju.
Specifičan prijezir spram pojma građanskoga, koji je drugi dio izjave, produkt
je ideologije Stjepana Radića. Radić je istinski prezirao sve građansko.
Nasuprot Starčevićevoj ideologiji koja se bazira na pravu i pravicama, na
tradiciji izumirućeg plemstva i na intelektu uzdizajućeg građanstva, Radićeva
politička i kulturna vizija hrvatskog identiteta je čisto seljačka, ona dolazi
uz prijezir sela spram građanskoga. Radić je panslavenski nastrojen. Starčevića
slavenstvo ne zanima, mladi Radić gleda prema Češkoj, Srbiji i Rusiji. Brani
Srbiju, a kada se uspostavlja Jugoslavija, dolazi na branu hrvatskih prava,
hrvatskog imena, hrvatskog seljaka. Zbog svoje antigradske i antigrađanske
retorike, nikada neće politički osvojiti Zagreb, Varaždin i Karlovac, koji će do
1929. ostati pravaška uporišta. Kasnije, Maček će odustati od seljačkog
ekskluziviteta i proglasiti sebe vođom hrvatskoga naroda.
Ustaški zulum i promašeni politički koncept Ante Pavelića, koji se nakaradno
pozivao na pacifista Starčevića, nema veze s modernošću. Pavelić je sebe
vidio kao feudalnog suverena, a broj ustaških dragovoljaca glasio je oko 15
tisuća, što je bio maksimum ljudi koji su bili spremni pristati na sve samo da
se NDH sačuva. Svi zločini i sve pakosti NDH idu na dušu Ante Pavelića.
Komunizam, koji se prekrio antifašizmom, bio je također duboko antigrađanski,
opet u oba smisla te riječi, kao što je bio i protuseljački.
U ime u ratu izginule radničke klase, gradila se nova Jugoslavija, u njoj
Hrvatska, u kojoj je radnička klasa sa središtem u Sisku imala vlast i
povlašteni status. Kada je u šezdesetima izrasla proljećarska generacija
hrvatskih komunista, oni su nesvjesno došli na pozicije Eugena Kvaternika,
odnosno stavili ekonomsku ravnopravnost Hrvatske na prvo mjesto, ne rušeći
Jugoslaviju. To je ono fascinantno, niti je Starčević rušio Austro-Ugarsku, niti
je Radić rušio prvu Jugoslaviju, niti Savka i Mika drugu Jugu, svi su oni
tražili ravnopravnost Hrvatske unutar postojeće državne zajednice. Kada se
trebalo 1972. rušiti Hrvatsko proljeće, tzv. liberalno rukovodstvo, kada
je trebalo uništiti Maticu i dokrajčiti nadobudne studente, napad je krenuo iz
Siska, iz smjera Željezare Sisak.
Franjo Tuđman nije imao puno pojma o ekonomiji, što je valjda jedna od
najvećih hrvatskih nesreća suvremene povijesti. Imao je viziju hrvatske države u
konfederalnoj Jugoslaviji, na tragu Starčevića, Radića, Savke i Mike. Doduše,
iako mu ekonomija nije bila jača strana, Tuđman je ipak znao da nema smisla
rušiti jedan ekonomski povoljni okvir kada se ga može reformirati u dobru
konfederaciju.
Kao što su od panslavističkoga Radića srbijanske elite učinile hrvatskog
nacionalista, tako su Slobodan Milošević, srbijanska elita i JNA
praktički izgurali Sloveniju i Hrvatsku iz Jugoslavije. Milošević je imao
najbolju namjeru praviti krnju Jugoslaviju od četiri preostale republike, dvije
pokrajine i okupirane jedne trećine Hrvatske. Slobo je, izazivajući pobunu
hrvatskih Srba, napravio najgoru moguću stvar baš samim Srbima dovevši ih na
okupiranim krajevima u takvo psihičko stanje da apsolutno nisu mogli prihvatiti
nikakvu hrvatsku državu i uništavajući svaki kompromis.
Tuđman je uspostavio hrvatsku državu, kako mu je tekla vlast dalje, okružio se
krivim ljudima odbacivši čak vlastita sina. Nije mu bilo pretjerano do
građanskog modela Ante Starčevića, štoviše Zlatko Canjuga je upregnuo
praviti stališe u Hrvata, ali smrt prvog hrvatskoga predsjednika prekinula mu je
započeto djelo.
Ivica Račan došao je na vlast obećavajući čišćenje privatizacije. Nije
napravio zapravo ništa pretjerano puno za svoje vladavine, osim što je uništio
HSLS po drugi put, dopustio Carli del Ponte da mu se miješa u unutarnje
poslove, a istoj je Stipe nadobudno otpremio kompletan Tuđmanov arhiv.
Sanader je imao lude sreće pa se dobro živjelo sve dok svjetska kriza nije
Hrvatsku gurnula u ekonomsku realnost, pa je otkriveno kako je poliglot isisavao
državni proračun za svoju privatnu dobrobit. Kosorica je dvije godine
probala pošteno i dobro je upregnula, a onda je došao Zoran Milanović,
slučajni premijer, čovjek koji voli samo sebe i nikoga više, te je Hrvatska
krenula rapidno propadati u političkom i ekonomskom smislu.
U ovim je političko-identitetskim lutanjima od 1848. Tuđmanu pošlo za rukom
stvoriti neovisnu hrvatsku državu koja je i pobijedila u nametnutom ratu.
Nažalost, Tuđman nije slušao ljude kao što su bili Nikica Valentić i
propustio je ojačati domaću ekonomiju. Ispada da je iza Tuđmana jedino nekakvu
pošteniju viziju imala Jadranka Kosor.
Ako pogledamo pravaški stav da je smisao hrvatske države dobrobit hrvatske
nacije, onda je konačno vrijeme da se taj zadatak ispuni. Tu se otvara šansa
Kolindi Grabar Kitarović da sa svojim optimizmom i dobrim vezama u inozemstvu
nešto pokrene, tako da mladi više ne idu van, da poduzetnici i obrtnici mogu
prosperirati, tj. da građanska Hrvatska Ante Starčevića konačno prodiše punim
plućima.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Cijeli esej sam napisao, preko četiri kartica! Deset godina poslije, teško je
očekivati od čitatelja da može čitati ovakve dugačke forme. A Starčevićeva
vizija, daleko smo od nje!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|