|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 5. 1. 2015.
Na početku svakoga pisanja o crkveno-državnim odnosima
treba podsjetiti čitateljstvo da su najgore stvari o Katoličkoj crkvi pisali
Ante Starčević i Stjepan Radić. Starčević je preživio torturu sjemeništa, bio je
duboko pobožan tip, sinovac velikog ličkoga popa Šime Starčevića, ali organski
nije podnosio autoritete, pogotovo one lažne. Stjepan Radić se prije svake
aktivnosti redovno molio, a bio je još oštriji spram Crkve nego Starčević.
Od ranih hrvatskih srednjovjekovnih
kneževina pa sve do 1945. Crkva i sve religijske zajednice bile su de facto
sastavni dio vlasti. Do Mažuranića i njegovih školskih reformi crkve su
imale apsolutnu kontrolu nad školstvom, a sukob na relaciji službena Crkva –
protivnici Crkve tinja sve od pojave Ante Starčevića.
Dok su Starčević i Radić bili za praktično odvajanje države i religije,
Josip Broz Tito je pokušao kontrolirati sve zajednice, iako je
druga Jugoslavija službeno odvojila državu i crkvu. SPC se više-manje našla u
dobrim odnosima s državom, Islamska zajednica također je našla dobar zajednički
jezik, dok su manje netradicionalne protestantske zajednice iza sebe su imale
SAD koji je ovako financirao FNRJ/SFRJ, pa su se usput izborile za puno veće
slobode nego za prve Jugoslavije, a pojedine tradicionalne protestantske crkve,
kao npr. mađarski kalvini u Hrvatskoj i Vojvodini, racionalno su poslije progona
Nijemaca i Njemačke evangeličke crkve na kraju rata zaključili da je bolje
surađivati s režimom, nego nestati i biti prognan.
Jedina vjerska zajednica koja je prkosila komunistima bila je Katolička crkva,
koja je doduše sve do suđenja Alojziju Stepincu pokušavala
pronaći nekakav zajednički jezik s komunistima, ali želja Josipa Broza da
blagoslivlja imenovanja biskupa i da KC bude nacionalnija jednostavno je došla u
krivo vrijeme. Doduše, u Istri, koja je tada bila jednim dijelom pod famoznim
Slobodnim Teritorijem Trsta i čije se granice do 1954. nisu znale, cijelo je
vrijeme postojala suradnja komunista i katoličkih svećenika.
Ovo je premalo mjesta da bi se prikazale sve moguće igre i sukobi koje su
tinjale na relaciji FNRJ/SFRJ – Biskupska konferencija Jugoslavije, ali
činjenica je da komunisti pod američkim pritiskom nisu zabranili Katoličku crkvu
i nisu je uništili, kao što su npr. Rusi Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, a ni
domaća KC nije doživila sudbinu svoje sestre u Češkoj, koja je kroz godine
komunizma izgubila gotovo svaku autonomiju, a ujedno i dodir sa češkim narodom.
U Češkoj je 1910. bilo 90% katolika, a danas ih ima ravno 10%. U Poljskoj i
Hrvatskoj je situacija bila najsličnija, otpor komunizmu se sljubio s Katoličkom
crkvom. Npr. u Slovačkoj je danas vrlo zanimljiva religijska situacija, uz
rimokatolike, tu su još mnogobrojni grkokatolici (Slovaci i Rusini, oba obreda
su sveukupno 66% stanovništva), zatim ima i oko 375 tisuća Slovaka-luterana, oko
100 tisuća Mađara-kalvina, a zapravo postoji jedan čudesni religijski pluralizam
koji je ovdje nepoznat.
U Mađarskoj, kulturna i politička elita oduvijek je bila većinski kalvinistička
(Viktor Orban je kalvin, kao i 12% stanovništva), a mađarskih
katolika je 37 posto, dok je nereligioznih, ateista i neopredijeljenih oko 45
posto U Sloveniji se Katolička crkva, zbog lopovluka i nepromišljenih poteza
biskupa i njihovih suradnika, drži na 56 posto stanovnika, ali za deset godina
ovaj broj će se još smanjiti. Poljskih 87,5 posto i hrvatskih 86,3 posto s
obzirom na Češku, Mađarsku i Sloveniju su zavidno dobar rezultat. Doduše, nisu
ni Hrvati, a još manje Poljaci nešto pretjerano pobožni, ali stat će uz
Katoličku crkvu, dobrim dijelom zbog tradicije. I to je sasvim normalna stvar.
Do subotnjeg intervjua na RTL-u, u predsjedničkoj kampanji pitanja
crkveno-državnih odnosa malo su se povlačila. Pred pet godina hrvatski biskupi
su se poprilično opekli dajući potporu Milanu Bandiću (jer je
ovaj bio formalno katolik, a Josipović formalno agnostik), ali između
predsjednika Josipovića i Kaptola vlada svojevrsna idila, primarno zbog dr.
Stjepe Bartulice, predsjedničkog povjerenika za vjerske
zajednice, Amerikanca i čovjeka od najvećeg povjerenja Josipa Bozanića.
Zapravo, u pet godina nije bilo sukoba između HBK i predsjednika Josipovića.
Biskup Uzinić je otvoreno stjerao kampanju s oltara svoje biskupije.
Općenito, nije se čulo ništa što bi vuklo na Kolindin mlin iz najveće domaće
vjerske zajednice, a predsjednik je izjavio da se prepoznaje u preporukama za
katolike koje je dao Bozanić. Veći dio manjih religijskih zajednica zaljubljene
su u predsjednika Josipovića. U slučaju pobjede Kolinde Grabar-Kitarović
živo me zanima tko će biti nasljednik Stjepe Bartulice.
Milanović je trenutno sastavni dio kampanje Ive Josipovića, a izravno je
napao biskupe, najavio opstrukciju vraćanja crkvene imovine te je rekao da se
četiri sporazuma sa Svetom Stolicom mogu svakako tumačiti. I to je rekao pravnik
po struci. Tjedan dan prije drugoga kruga izbora, HDZ i Kolinda
Grabar-Kitarović, koji nisu nešto pretjerano igrali na katoličku kartu, mogu
sjesti, ne raditi ništa i samo pustiti mikrofon ljubljenom premijeru, jer taj
čovjek kao da ne shvaća što govori. Još jedan u nizu nevjerojatnih poteza Zorana
Milanovića. Zapravo, ništa čudno.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Milanovićev rat s biskupima nije pomogao Ivi Josipoviću.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|