|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 25. 12. 2014.
Argentinac talijanskih
korijena neki dan je proslavio svoj 78. rođendan. Nasmiješeni tvrdoglavi
isusovac iz Južne Amerike, slabih pluća, ali velikog srca, trenutno se nalazi na
čelu jedne od najvećih i najdugovječnijih organizacija na ovom našem malenom
planetu.
Katolička crkva nalazi se u
velikom unutarnjem raskoraku. Lokalna crkva u SAD-u ima specifičnih problema.
Zadnjih godina tu je plima pedofilije, nerazumijevanje želja vjernika, svađa
Vatikana s američkim ženskim redovnicama, koje su kršćanstvo prenijele u prve
borbene redove, a sve je kulminiralo prestankom dolaska engleski govorećeg
stanovništva na misna slavlja.
Za takvu situaciju najzaslužniji je Joseph Ratzinger (budući Benedikt
XVI.) koji je još kao šef Kongregacije za nauk vjere poprilično zapaprio
odnose Vatikana i američkih vjernika. Ivan Pavao II. svoje
napore je koncentrirao na Istok i na borbu s komunizmom, koja mu se činila
primarnijom nego propast Crkve na Zapadu. Iako i nasmiješeni Poljak svakako ima
odgovornost za krah katoličanstva na Zapadu, svakako je najodgovorniji bio i
ostao Joseph Ratzinger. Donekle je slično stanje u Australiji, gdje se i dalje
naveliko svađaju oko pedofilije kao, nažalost, dominantne crkvene teme.
Što se tiče Južne Amerike, tamo je nastao veliki boom pentekostalnih crkava koje
otimaju vjernike Katoličkoj crkvi, primjerice u Brazilu (22% stanovništva su
protestanti) ili u Čileu (15% protestanata). Argentinska lokalna crkva
(Argentina ima postojanih 67% katolika), kojoj pripada i papa Franjo, nekako se
bolje nosi s tim gorućim problemom. Također, u Južnoj Americi crkve su sve
praznije, jer se na biskupe gleda kao na dio bogataškog establishmenta, a ne kao
dio običnog naroda. Zato, kada se nadbiskup Buenos Airesa, Jorge Mario
Bergoglio, spustio među puk, hodao po najsiromašnijim četvrtima i vozio
se javnim prijevozom, to je bila više iznimka, nego pravilo.
Crkve u Africi i Aziji rastu među najsiromašnijima. Afrički i azijski biskupi
predstavnici su siromašnih ultimativno konzervativnih slojeva kojima treba
hrana, krov nad glavom i bolnice. U tim društvima nema rastave, službeno ne
postoje seksualne manjine, pa kada američki mediji navale na njujorškog
nadbiskupa i kardinala Timothya M. Dolana oko pitanja je li u
povorci za Dan svetog Patrika u redu da sudjeluje i LGBT manjina, a ovaj
odgovori da ne vidi razloga zašto ne, navedeni afrički i azijski biskupi uopće
ne mogu percipirati o čemu je riječ. Mislim, mi tu nemamo što jesti, a jedan
američki kardinal podupire, iz njihove perspektive, najobičnije grešnike.
Nesumjerljivost lokalnih crkava je gorući problem Katoličke crkve.
Može se reći da domaća hrvatska crkva potiho ne voli papu Franju (izuzetak
biskup Uzinić), a tu prednjači Crkva u Bosni i Hercegovini, koja je
sasvim glasna u svome prijeziru spram vrhovnog glavara. Tu se nalaze na istoj
strani s američkim katoličkim bogatašima i Milanom Ivkošićem, koji
također ne vole papu Franju. Poslije zadnje biskupske sinode kada je papa Franjo
pokušao urediti dvije stvari (pričest za rastavljane i ublažavanje stava spram
katolika-homoseksualaca), sarajevski Katolički tjednik je udrio punim gasom na
Papu, prenijevši tekst s jednog talijanskog bloga, optužujući Papu za
anglikazaciju Katoličke crkve. Problem je u tome što je Katolička crkva već sada
anglikanizirana u tome smislu da kao što se lokalne članice Anglikanske
zajednice u Europi, Amerikama, Australiji i Africi poprilično razlikuju, tako
afrički, američki i europski biskupi, osim vjere u Krista i pape kao glavara,
imaju teološki i životno jako malo dodirnih točaka.
Određeni dio rastavljenih ljudi, barem u većim gradovima, idu na pričest tako da
jednostavno odu u drugu župu. Što se tiče homoseksualaca u Crkvi, tu vlada
ultimativno licemjerje, jer u susjednoj Sloveniji godinama postoji vic da je
jedan od preduvjeta za postajanje biskupom u slovenskoj lokalnoj crkvi da se
spava s muškarcima. Vatikan je utvrda homoseksualizma, koju je Ivan Pavao II.
razbucao dovevši slavenske kadrove, a sve je to poništio papa Ratzinger, koji je
aseksualna osoba, maknuvši iste netalijanske kadrove, jer nije shvaćao da su
najkonzervativniji biskupi sa Zapada redovno homoseksualci u crkvenim redovima.
To licemjerje da se javno udara po homoseksualcima, a po noći prakticiraju
homoseksualne radnje, neopisivo ide na živce ide papi Franji. Većina
homoseksualne populacije stvarno nisu vjernici, često su borbeni ateisti, ali
oni vjernici-laici koji jesu u Crkvi, a jesu homoseksualci, ne trebaju trpiti
licemjerne kritike konzervativaca u biskupskim haljama koji ljube mlado muško
meso. Takve stvari iscrpljuju Katoličku crkvu i ne vode nikuda. Ivan XXIII. i
Drugi vatikanski koncil stavili su Crkvu na specifičan smjer humanizacije i
stavljanja vjernika na prvo mjesto. Pavao VI. zakočio je to gibanje, Ivan
Pavao II. ubacio u ler, a papa Ratzinger prebacio u rikverc i stisnuo gas, pa su
se crkvena kola zabila u zid u realnosti.
A ta realnost je široko raširena svećenička pedofilija u Sjevernoj Americi,
Australiji i Zapadnoj Europi, biskupski luksuz na n-tu (bivši njemački biskup
Limburga Franz-Peter Tebartz-van Elst) i vatikanska samoizolacija od
ostatka svijeta i tokova suvremenosti. Dok je Ivan Pavao II. shvaćao suvremeni
svijet i vješto koristio svoje medijske sposobnosti, filopravoslavni papa
Ratzinger ponašao se kao srednjovjekovni vladar izgubljen u vremenu i prostoru.
Uspio je u kratkom roku svojim nepromišljenim postupcima izvrijeđati muslimane,
protestante i Židove, a kada je pak naivno zabranio ređenje homoseksualnih
osoba, onda ga je lobij, koji ga je najviše podržavao, jednostavno natjerao da
dadne ostavku.
Crkva u Hrvata ima ludu sreću da ju je zbog komunističke vladavine pedofilija
lagano okrhnula (meni na pamet dolaze tri slučaja pedofila svećenika, što je
spram npr. Belgije ili Irske kamilica), a crkve su još uvijek u odnosu na Južnu
Ameriku poprilično pune, Crkva dobiva značajna sredstva od proračuna, dok se
ljudi i dalje u velikom broju osjećaju dijelom Katoličke crkve, iako nisu svi
praktični vjernici. Činjenica je da su za dobar ugled Crkve u Hrvatskoj primarno
zaslužni mnogobrojni crkveni redovi, sve fele franjevaca, dominikanci, isusovci,
itd., koji žive sa svojim narodom. Samostani su bili i ostali živo vrelo
hrvatskog vjerništva. Hrvatska lokalna crkva ima neopisivu sreću i daleko je od
općeg kraha npr. Crkve u Irskoj ili Crkve u Austriji ili Crkve u Belgiji.
Papa Franjo je papa Drugoga vatikanskog koncila. Zna da su čovjek i ljudski rod
primarni fokus Božjega djelovanja. Početak normalizacije odnosa između SAD-a i
Kube inicirao je Papa. Tragikomično je da Papu slušaju jedan komunist i jedan
protestant, a da mu vlastiti biskupi pružaju gadan otpor. Papa ne podnosi
luksuz.
Biskupi žive za luksuz. Papa voli običnoga čovjeka, dok dobar dio biskupa
izbjegava narod, pogotovo u Južnoj Americi. Papa nije donio ništa novo, nego
prati Novi Zavjet i Drugi vatikanski koncil, a da pritom nijednom riječju ne
odstupa od Katekizma Katoličke Crkve. Zato što je čovjeku blizak, a doktrinalno
ortodoksan, vrlo je opasan za sve one koji izbjegavaju dodir s čovjekom, a
nažalost takvih je previše u Katoličkoj crkvi. Papi je primaran Bog, Bogu je
primaran čovjek, tako da i Papa stavlja čovjeka u središte zanimanja.
Crkva u Hrvata imala je ljude kao što je Papa – Kardinal Kuharić, biskup
Kokša, teolozi kao što su bili Šagi-Bunić, Turčinović i
Bajsić, novinari kao Kustić. Iako karakterno i teološki različiti,
svi su slijedili Drugi vatikanski koncil. Danas na vrhu, uz časne iznimke ljudi
kao što su biskup Uzinić, čini se da toga više nema. Daj nam Bože opet dobrih
kadrova! Sretan Vam Božić!
NAKNADNA PAMET (2024.):
Mea culpa, mea culpa, mea culpa, malo precijenio sadašnjega nam papu. Uspio je
nemoguće, posvađati se s većim dijelom hrvatskih vjernika. Koliko smiješno zvuči
da deset godina poslije (lipanj 2024.) papa Franjo se tuži na to da u Vatikanu
sve miriše po homoseksualnosti, po svemu sudeći udario je u isti zid kao njegov
prethodnik Bendikt XVI. Vatikane, Vatikane, uvijek sve isto!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|