Sve miriše na kraj osamdesetih. Vlasti je draži bijeg u prošlost umjesto planiranja smislene budućnosti

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt
]
 

 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 30. 11. 2014.


Često je u seriji "Hrvatska u Prvom svjetskom ratu" citiran slikar Jozo Kljaković i njegova sjećanja iz 1952. Pogovor knjige završava gorkim vapajem za ujedinjenom Europom. Doduše, autor, vrlo sklon katoličkom univerzalizmu, žrtva ustaškog terora i Pavelićevog poremećenog kaprica, izričito tvrdi da su Hrvatska (čiji je sastavni dio, po Kljakoviću, Bosna i Hercegovina), Slovenija i Vojvodina jedan svijet, onaj Zapadni, a da je ostatak Jugoslavije, na čelu sa Srbijom, drugi svijet, Istok. 

A po Kljakoviću, Zapad i Istok nikako ne mogu skupa. Štoviše, autor zaziva, baš tim imenom, Europsku uniju. Tvrdi da jedino europski narodi Zapada mogu živjeti u miru i bez razlika.

Nakon sto godina od početka rata, iako se prije u nekim knjigama vezanim prvenstveno uz militariju o hrvatskim domobranima i hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu podosta pisalo, nekako tek sto godina poslije izviru žrtve koje je Hrvatska podnijela u Prvom svjetskom ratu za nezahvalnu katoličku džamahiriju zvanu Austro-Ugarska, u kojoj su Hrvatska i njezino stanovništvo bili razjedinjeni.

Jedino je Hrvatska-Slavonija imala status trećeg poluentiteta, bila je to nekakva autonomija s priznatim državnim pravom. Konkretno, Česi, tj. češka elita, mrzili su Hrvatsku u to doba, jer je ona jedina od svih sastavnica Austro-Ugarske, uz Austriju i Mađarsku, imala barem nekakav priznati status, koji doduše nije obuhvaćao Hrvate u Istri, Rijeci, Dalmaciji, BiH i Bačkoj, ali barem je nešto postojalo. Ulaskom u zlosretnu Jugoslaviju, hrvatske žrtve, hrvatsko državno pravo, bilo kakav hrvatski identitet je trebao biti zatučen.

Od svega su najveću cijenu za tu nesretnu Jugoslaviju dugoročno najviše platili Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Vojvodini i Srbiji, koji su tijekom devedesetih značajno oslabili svoj korpus, bilo u Hrvatskoj, bilo u Srbiji. Jugoslavija se krvavo raspala dva puta. Drugi svjetski rat na ovim prostorima je koloplet osvete, krvi, protukršćanskog ludila, onoga najgoreg od najgorega. Noževi, sve moguće hladno i toplo oružjem, te mnogo nevinih života, kroz klasične pokolje, pa do logora i uzaludnih bitaka. Francuzi su većinski surađivali s Nijemcima, fingirali otpor i izašli iz rata relativno neokrhnuti. Vrlo jednostavno, pozivam se da imenujete jedno mjesto u Francuskoj koje je bilo ono što se u Jugoslaviji zvalo "slobodni teritorij". Ne postoji. Genijalni Charles de Gaulle uspio je od kolaboratorske zemlje napraviti pobjednicu Drugoga svjetskoga rata.

Drugi raspad Jugoslavije se događao poslije smrti diktatora Josipa Broza Tita. Poprilično nedorečen Ustav iz 1974. koji je narodima garantirao samoopredjeljenje do odcjepljenja je zapravo bio kupus koji se mogao dvojako tumačiti (srećom pa je Badinterova komisija bila sklonija slovensko-hrvatskom pogledu nego onom Slobodana Miloševića).

Jugoslavenska komunistička država je ekonomski crkavala u najvećim mukama (čudesno kako svi jugonostalgičari i kriptokomunisti redovno zaboravljaju Milkinu stabilizaciju i manjak Duška: detergenta, ulja, šećera, kave i ostalog, vožnju par-nepar, zloglasne redukcije i slične blagodati komunizma koje su uglavnom prije Milke napadale Poljake, Rumunje i ostale nesretnike pod Rusima).

Jedna od sigurnih stvari koja je pokazivala da sve sigurno odilazi je bilo stanje na tribinama koje je našlo vrhunac u kombiniranoj agresiji beogradskih Delija i zagrebačke Narodne milicije na navijače Dinama 13. svibnja 1990. Slobodno možemo reći da je poslije toga svakome (osim Franje Tuđmana) u Hrvatskoj bilo jasno da slijedi rat.

Danas je Hrvatska opet u ekonomskim mukama. Srećom pa država više ne kontrolira distribuciju već spomenutog Duška, pa veći dio stanovništva ipak može drmnut svoju jutarnju kavicu, a da struje nema, već bi odavno izbila nekakva revolucija. Ali zato ključa na stadionima. I to je vrlo opasna situacija, jer su stadioni na ovim prostorima vjesnici općih nemira.  Ono što opet fascinira je da se Milanovićeva i Josipovićeva vlast ponaša spram branitelja na vrlo sličan način kako se Kraljevina Jugoslavija odnosila spram hrvatskih veterana iz Prvog svjetskoga rata, svojevrsna ignorancija i specifično pranje ruku. A onda se još pojavi i četnički vojvoda iz Haaga, čije ime namjerno neću spominjati. Tip koji je de facto mrtav, zadnjim snagama odlučuje zagađivati javni prostor i dizati tenzije. Krasno.

Taj miks, ekonomija u knock-downu, kipteći stadioni, ratnohuškačka frazeologija s kraja osamdesetih (sve je počelo tada, iako bi pojedinci sve gurnuli u devedesete, da bi se izjednačila krivnja), plus jedan novi element, a to je istinski nezadovoljan dio braniteljske populacije, sve jednostavno smrdi na nevolju. Vlast Milanović-Josipović to odbija vidjeti. Umjesto da se bavimo sa sadašnjosti i planiranjem budućnosti, mi smo zapeli duboko u prošlosti, koja se opet ponavlja.

Ako se ovo nastavi, bez sumnje, većina će mladih otići u inozemstvo. Onda stvarno neće biti nikakve hrvatske budućnosti, jer nas fizički neće biti. Baš kako si to pušteni haški optuženik i želi.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Nevjerojatno, ali
haški optuženik je i dalje živ. Svakoga jutra uveseljava Srbiju s neke televizijske postaje sipajući crno zlo iz svojih usana!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.

 

 

 

 

 

Povratak na početnu stranicu

Copyright: Mislav Miholek, 2018.-26.