|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 19. 11. 2014.
Vukovar je jedna od onih
tema za koje imam dojam da što god da se napiše, nekom će zazvučati krivo ili će
se netko naći povrijeđen ili uvrijeđen. Vukovar sam upoznao preko Vukovaraca.
Naime, 1991. moja župa, ona Siget-Trnsko, predivnog imena Sveti Križ, postala je
privremeno sjedište mnogim prognaničkim župama, primjerice Hrvatskoj Kostajnici,
Iloku, Vukovaru, Topuskom, itd. Župe su bili ljudi, vjernici. Previše je
Vukovaraca ostalo u Novom Zagrebu, ali mnogi su se vratili.
Općenacionalna trauma,
generacijska trauma, rak rana Domovinskog rata, ali ponajprije osobna tragedija
svih Vukovaraca. Iskreno, smatram da se Vukovar stvarno podosta spominje, da se
zna za njegovu žrtvu. Nisam od onih koji smatraju da je Vukovar zaboravljen na
ideološkoj razini. Vukovar je, kao i ostatak Hrvatske, primarno zaboravljen na
gospodarskoj razini. Samo, u tako uništenom gradu, a prvenstveno je uništen
psihički i socijalno, ta grozota od gospodarske propasti se jače vidi.
Grad je podijeljen po etničkoj liniji. Ne može se to zaliječiti jednim
kolektivnim dolaskom ljudi iz svih krajeva gdje Hrvati prebivaju. Naravno, onima
koji se dođu pokloniti žrtvama to znači puno. Vjerujem da i Vukovarcima znači na
nekoj razini. Samo, to je jednom godišnje. Grad se stvarno napuni i onda se ne
treba čuditi zašto se preostalih 364 dana u godini građankama i građanima
Vukovara čini da nisu na pameti Hrvatske. Ali Vukovarci sami znaju što im treba.
Ove godine nije bilo više kolona, nego se stvorila jedna. Večernji Dnevnik HRT-a
je na dan tužne obljetnice to trijumfalistički pokazao kao pobjedu predsjednika
Josipovića i premijera Milanovića, koji se usput nisu usudili ući
na glavna vrata jednog od najvažnijih groblja u Hrvatskoj, nego su došli na
sporedna. Ovaj dvojac je politički vrh Hrvatske i valjda imaju pravo prolaska na
bilo kojem komadiću teritorija Republike Hrvatske. Ovakvo kukavičko povlačenje
pred nekolicinom ljudi koji službeno ne predstavljaju nikoga jednostavno ne
priliči državnom vrhu, ali nažalost ocrtava stanje sadašnje vlasti i njezino
raspoloženje. Trenutna vlast, kao malo dijete, pokrije si oči i uvjerena je da
će problem nestati. Nije teško za pretpostaviti da se ovakvom strategijom ne
može daleko doći. Možda do kakve pekare koja prodaje crni kruh.
Ono što je HRT prešutio, u najboljoj maniri goebbelsovske propagande, bila je
propovijed dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića. Jedna iskrena
besjeda, bez rukavica, s dominantnim naglaskom na potrebi za oprostom, vrlo je
vjerojatno do sad najpametnije što je ijedan hrvatski biskup izgovorio u
Vukovaru. Dakle, činjenica je da u Vukovaru postoji problem i da on mora biti
riješen. Od onih sam ljudi koji smatraju da je razumijevanje među Srbima i
Hrvatima vrlo važno. Ova dva stara naroda nanijela su si međusobno u prošlom
stoljeću podosta zla. Prvi smo susjedi, Hrvati žive u Srbiji, Srbi žive u
Hrvatskoj, jezici nam nisu isti, ali su slični i razumijemo se, kao i Šveđani i
Norvežani, bez prevoditelja.
U međusobnom dijalogu trebaju prednjačiti Katolička crkva među Hrvatima i Srpska
pravoslavna crkva. Budimo realni, vrh lokalne Katoličke crkve i SPC-a nisu se
nešto pretjerano pretrgli oko dijaloga i pomirenja. Kontakt nedvojbeno postoji.
Na najvišim razinama komuniciraju, pristojno i postojano. Najbolji je primjer
onaj biskupa Uzinića i vladike Grigorija, koji su si međusobni iskreno
pristupili. Na nižim razinama, nije neobično da su katolički župnik i
pravoslavni paroh dobri prijatelji, samo budimo iskreni, taj dijalog se baš
nešto i ne vidi u Vukovaru.
Sasvim mi je razumljivo da u Vukovaru lokalni crkveni radnici s obje strane
postojano stoje uz svoju pastvu. Ali ovdje treba krenuti od najviše razine, od
patrijarha Irineja i kardinala Josipa Bozanića, bez fige u žepu. Jednostavno,
ovdje treba pokazati nepatvorenu kršćansku ljubav, onu Dobru Vijest Isusa
Krista, onoga vječnoga svjetla koje se nikada ne gasi. Sasvim iskreno, ja ne
vidim drugoga puta za Vukovar, jer sve do sada pokazalo se bezuspješnim.
Ne možemo i ne smijemo biti taoci rata. To ne znači da treba zaboraviti
žrtve. Oprost nije zaborav. Žrtve ne mogu i nisu obezvrijeđene time što netko
nekome nešto prašta. Štoviše, ako smatramo da su ljudi u Vukovaru pogibali i
bili masakrirani zbog ljubavi spram svojih najbližih, spram svoga grada, spram
svoje domovine, kako onda možemo zamjerati nešto oprostu, ljubavi i dijalogu.
Toliko se dičimo time da smo kršćanski narod, volimo svoje crkve, volimo svoje
katedrale, gledamo na stare misale, glagoljica je postala ekskluzivno hrvatsko
pismo u jednom periodu, a nastala je kao primarno pismo sakralne namjene. Usta
su nam puna kršćanstva, pa krenimo konačno za Isusom Kristom, pokažimo da smo
zaista sljedbenici toga čuda iz Nazareta i stvarno otvorimo srca ljudima. Neka
to počne u Vukovaru.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Oprost je dalek u Vukovaru, u drugom jednome tekstu napisao sam da ga moramo
prepustiti samim Vukovarcima!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|