|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 5. 11. 2014.
Usred najgoreg
Hladnog rata mogu se naći i u Amerikanaca i kod Sovjeta različite futurističke
knjige i publikacije. Dovoljno je pogledati "2001.: Odiseju u svemiru" Stanleya
Kubricka iz 1968. ili pak "Solaris" iz 1972. Andreja Tarkovskog. Doba svemirskih
putovanja otvorila su neslućene perspektive. Kubrickov film je optimističniji,
Tarkovski je tamniji, ali jednostavno je postojala nada da će čovjek jednoga
dana putovati svemirom.
Činjenica je da su
Zemljani i dalje prizemljeni i da se za mirotvorca Obame zbivaju neki veći
sukobi kao što su sirijsko-irački rat ili pak ruska agresija na Ukrajinu. Doba
Vodenjaka daleko je od hipijevskih naivnih očekivanja. Jedino što je stalno u
svijetu je rat i sukob. Naravno, ipak se ide naprijed. Npr. kada smo spominjali
svemir i svemirska putovanja, da Nijemci nisu razvijali raketnu tehnologiju
kojom su bombardirali Englesku, ne bi ni Amerikanci ni Sovjeti nikada svemira
vidjeli. Oba svemirska programa nastali su na temelju nacističke tehnologije
smrti. Kao što je Automat Kalašnjikov također produkt njemačke kilerske
ingenioznosti. Još danas ta njemačka tehnologija, službeno ruska, ubija ljude
širom svijeta.
Ali, unatoč činjenici da znanost napreduje primarno zato što ljudi pronalaze
nove načine za ubijanje, uvijek postoji nekakva nada. Ratovi iza sebe ostavljaju
mnoštvo pjesama, mnoštvo knjiga, mnoštvo filmova. Spomenuli smo Kubricka,
njegovi filmovi često koriste motiv rata. Iako su veliki redatelji zapravo
pesimisti, kada pak pogledamo "Andreja Rubljova" Tarkovskog iz 1966. ipak
vidimo da se unatoč ratovima ide naprijed. Gradovi se dižu, crkve se grade,
zvona zvone.
Unatoč ratno-ekonomskom ludilu, sve zemlje imaju nekakve strategije budućnosti.
Npr. Kinezi posljednjih godina grade velike flote ratnih brodova kako bi mogli
parirati američkom i ruskom brodovlju. Prosječni mladi Amerikanac ne razmišlja o
tome da otiđe iz Amerike. Prosječna mlada Hrvatica ili mladi Hrvat razmišlja o
tome. Štoviše, desetak ljudi koje znam, generacijskih bliskih, diglo je sidro.
Najčešće Kanada, razne zemlje EU-a, a česti su i oni koji rade na brodovima,
koji su de facto veći dio godine izvan Hrvatske. Tu ništa ne troše.
Nevjerojatno je puno ljudi koje znam s kojima sam odrastao u kvartu, dijelio
srednjoškolske i fakultetske klupe, koji su otišli. Pred deset godina pisao sam
protiv iseljavanja. Ali zar se stvarno ikome danas može prigovoriti zato što je
otišao u inozemstvo?
Rekoh nada. Danas u Hrvatskoj nada nema. Pisao sam nedavno kako je Mažuranić
probao Hrvatsku izvući iz balkanskog feudalnog blata. Starčevićeva
ideologija je u svakom smislu riječi građanska. Stjepan Radić
nažalost nije gajio te građanske navade, imao je koncept seljačke republike.
Tito je pak bio još gori, jer jugoslavenski komunizam, izvorno radnički,
dakle ipak donekle u nekakvom odnosu s građanskim, bio je turboseljački
orijentalni sustav. Starokomunistička ekipa uglavnom je izginula u Drugom
svjetskom ratu. Oličenje toga jugokomunističkog primitivizma je Lepa Brena
i njene jugonacionalističke poskočice iz osamdesetih. Pohlepni neradnički
orijentalni primitivizam u svom najgorem.
U primitivnim despotskim orijentalnim sustavima kakva je bila Jugoslavija, a
nažalost i dalje je danas Hrvatska, despot i njegova oligarhija u veliko
određuju raspoloženje društva. Oligarhija su trenutno Predsjednik i Vlada.
Za nedostatak svake nade, bilo kakve perspektive, koja se očituje time da mladi
masovno napuštaju državu, da nas čeka demografska rupetina i da roditelji nemaju
5 kuna za dnevni topli obrok, kriva su dva predsjednika. Sustav je takav da se
političko prelijeva u sve ostale društvene sfere. Država je najveći
poslodavac, država daje novac i zapravo, kada liberalni kritičari kažu da ovdje
nema slobodnog tržišta, zaista ga nema. Srednji i mali poduzetnici, te obrtnici,
koji pune državnu kasu, a ne izvlače novac iz nje čine se kao hrpa luđaka.
Smisao države, barem ove Republike Hrvatske, izgleda je da prehranjuje političke
stranke i sve one koje su stranke zaposlile.
Svi ostali, neka crknu. Doslovce, nevjerojatan je broj ljudi iz moje neposredne
okoline koji su zadnjih mjeseci otišli u bolnice na neke zahvate, a umrli su od
različitih infekcija. Bolje je izgleda otići šamanu (znaš da te neće
izliječiti), ali barem nećeš pokupiti infekciju. To je Hrvatska danas.
Unatoč navedenom crnilu, imamo izvanredne šanse za dobar život. Hrvatska je puna
prirodnih bogatstava, Hrvatska je u EU, u NATO savezu, Hrvatska još uvijek ima
dovoljan broj obrazovanih kadrova. Još uvijek ima dovoljno ljudi. Ali sve dok su
na vlasti ljudi kao Zoran Milanović i njegova kamarila jedino
što će se napraviti je to da će svi morati rezati tanke šnite crnoga kruha.
Nama treba nada. Hitno nam treba nada. Vrijeme je da Hrvatska napreduje u miru.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Dan danas ne shvaćam što pokreće destruktivnost i crnilo koje proizvodi Zoran
Milanović. Čemu ta istinska potreba za rušenjem svega pred sobom? To mi je
jednostavno neshvatljivo.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|