|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 27. 10. 2014.
Ja sam od onih
teologa koji vjeruju da država i religijske zajednice trebaju imati zdrav odmak
jedne od druge. Da se razumijemo, za vrijeme komunističke Jugoslavije postojao
je nasilni razvod države i crkve u kojem se fingiralo odvojenost, a zapravo je
komunistička država premrežila sve zajednice sa svojim utjecajem, a jedino se
nekako Katolička crkva držala odvojenijom od države, što joj je donijelo
specifičan luksuz, s jedne strane progonjena, a s druge strane imala je više
slobode nego sestre crkve istočnije.
Biti javno vjernik za
one države bio je problem. Gledao sam neki dan na Youtubeu epizodu emisije "U
ime naroda" Josipa Pejakovića s Federalne u kojoj gostuju
Ivica Šarić, fenomenalni bas i sarajevski županijski ministar
kulture, i njegova majka Angelina, ne piše datum, ali snimano za jedan od
Uskrsa. Čudesno svježa gospođa Šarić, koja je u svojih devedeset godina svašta
proživila, priča kako je bila matičarka općine Kraljeva Sutjeska, dogodovštine s
posla, a drugi put kada je trebala biti izabrana, za krimen joj je uzeto da
redovno ide u crkvu. E sad, da vidimo tko će to Ivicu Šarića i Josipa Pejakovića
prozvati kao klerofašiste. Samo naprijed.
Ivan Grubišić bio je svećenik zapadnog obreda Katoličke crkve
(Katolička crkva koristi više obreda, kao brzi liturgijski vodič, engleska Wikipedija je jednostavno divna). Proveo je puni radni vijek kao svećenik, prvu
crkvenu kaznu dobio je kao umirovljenik, a veći dio života proveo je kao urbani
župnik u dvije splitske župe.
Prvi problem Ivana Grubišića bio je i ostao u tome što tvrdi da je crkveni
disident. Kada cijeli život primaš plaću i živiš od Katoličke crkve, a prvi
kanonski prekršaj dobiješ na kraju karijere, onda nisi disident. Svi vodeći
hrvatski katolički teolozi postkoncilskog doba bili su pod nekim kanonskim
prekršajima i kaznama, koje im je uglavnom na najvišoj crkvenoj razini
potpisivao hrvatski sin, kardinal Franjo Šeper, u
svojstvu pročelnika Kongregacije za nauk vjere, negdašnje Inkvizicije, a optužbe
je redovno pisao splitski nadbiskup Frane Franić. Ali to je neka druga priča. Još jednom,
crkvena plaća, urbane župe i nesmetana sloboda javnog izražavanja nisu oznake
crkvenog progona. Pogledajmo primjer Zlatka Sudca, nema ga više u javnosti.
Ali ajmo na politički važnije stvari, a
to je ekonomija.
Poticaj ovoj kolumni je nedjeljno gostovanje Ivana
Grubišića u emisiji Ace Stankovića u kojoj je najavio kandidaturu za
predsjednika Republike. Ne
znam hoće li netko primijetiti ovo što ću sad napisati, ali Grubišić obrušio se
ni manje, ni više nego na eurofondove.
Ako smo muku mučili da uđemo u tu Europsku
uniju, da bismo imali gospodarsku korist, da bismo pravno napredovali (dvojac na
suđenju u Münchenu je divovski korak naprijed, ovaj špijunski dinamični duo
nikada ne bi vidio hrvatskog suda, ne zbog sudaca i odvjetnika, nego zbog
političara), da bi nam bilo bolje i da bi bilo nekakve perspektive, onda ne
možeš se obrušiti na eurofondove, koje pak zbog SDP-ove vlasti, ali i
svehrvatskog nereda u zemljišnim knjigama uopće ne iskorištavamo kao što bismo
smo mogli.
A odmah iza toga Grubišić ispali nekakvu
demagogiju o poticanju poljoprivrede, ribarstva i drvne industrije. Mene živo
zanima kako ovo troje možeš pokrenuti bez eurofondova?
Druga vječna preokupacija Ivana Grubišića su
četiri ugovora Republike Hrvatske sa Svetom Stolicom. Ne s Vatikanom, jer
Vatikan je Država Vatikanskog Grada (država nastala 1929.), a Sveta Stolica je
drugačiji subjekt međunarodnog prava. Činjenica je da ugovorima je Katolička crkva
privilegirana u odnosu na neke druge zajednice, da Sveta Stolica kao međunarodni
subjekt stoji iza lokalne Crkve, ali jednostrano povlačenje iz dvostrana ugovora
jednostavno ne ide. Jednom za sva vremena, RH ne može reći da više ne želi
izvršavati obveze. S druge strane, ako RH hoće mijenjati sporazume, onda to mora
konačno javno istaknuti i sasvim otvoreno reći.
Drugo što upada u oči je Grubišićevo veličanje
Zorana Milanovića kao moralne vertikale. Zar stvarno? U kojoj
državi to Grubišić živi? Hrvatska se nalazi u svojem najdepresivnijem razdoblju
od kada je 30. svibnja 1990. uspostavljen demokratski poredak u Hrvatskoj, čak
za rata je bilo više optimizma nego danas. Moralan čovjek ne dovodi ljude do
ruba egzistencije.
Može li se Ivana Grubišića nazvati kraljem
demagogije? Iskreno, ne znam. To prepuštam čitateljima. Ali znam da
predsjednički kandidat nije u stanju kontrolirati svoga kolegu koji je odabran s
iste liste, a kamoli državu. Ne mogu se u 21. stoljeću nabacivati potrošene
fraze, prozivati Uniju, ne dati nijedan konkretan gospodarski primjer, a onda
druge kandidate prozivati da nemaju gospodarski program.
Ivan Grubišić više nije svećenik, nego je
političar u Saboru. Kada kritizira političare nije ni svjestan da kritizira
sebe. Kada se prima debela saborska plaća, onda se gubi svako pravo na kritiku
sustava. Neka izađe iz Sabora i neka živi od milodara podupiratelja, pa nek' onda
udara po političkom sustavu.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Pokojni Ivan Grubišić je bio jedan od žešćih demagoga u hrvatskoj politici.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|