|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 22. 10. 2014.
Čini se da je ovo doba u
kojem svaki viđeniji hrvatski političar prije ili kasnije završi u Remetincu.
Tko me dobro poznaje zna da sam sam se nekoliko puta face-to-face svađao s
gradonačelnikom oko nekakvih sasvim manjih i konkretnih stvari. Činjenica ostaje
da je većina građana Zagreba glasala za Bandića ili je pak ostajala doma i time
pomagala Bandiću u njegovom reizboru.
Svi će Zagrepčani znati nabrojiti Bandićeve loše i dobre strane. Mnogi
uživaju u Bandićevom padu. Nemam namjeru naslađivati se iz jednostavne činjenice
da u ovoj državi ima puno gorih i puno više onih koji rade još veću štetu, a na
slobodi su. Čini mi se da uz njegovog odvjetnika postoje velike šanse da
Milan Bandić neće biti osuđen. Jer svi će se složiti, iza Bandića ima i
nekih konkretnih ostvarenja. Ovaj tekst pišem u Rijeci i jedna stvar koja ovaj
predivan grad čini neskladnim su grozne fasade i to u samom centru. Rijeka, taj
zanimljiv grad, bila bi divnija kada bi se sredile fasade. Zagreb je sustavno za
Bandića sredio dobar dio fasada u centru.
Onaj iza kojeg su ostale mnoge stvari, onaj koji je postavio modernu Hrvatsku na
noge, zove se Ivan Mažuranić. Rođen je 18. srpnja 1814. u Novom
Vinodolskom, tom starom hrvatskom gradu. Kako sam trenutno student prava, nije
za odmet spomenuti da je u Novom zapisan prvi slavenski popis običajnog prava,
Vinodolski zakonik iz 1288. godine, pisan čuvenom glagoljicom. Iako iz bogate
obitelji koja se bavila zemljoradnjom i vinogradarstvom, Mažuranić će 1835.
završiti studij prava.
Tu je pomalo apsurdna situacija, svi Mažuranića percipiraju kao pjesnika. Iako
je prestao pisati i baviti se književnošću oko 1850. kada je prešao u austrijsko
državno odvjetništvo, Mažuranić je primarno bio pravnik. Za vrijeme
revolucionarnog Sabora 1848. i 1849. uređivao je zakonske spise. Vrhunac
karijere bilo mu je banstvo od 1873. do 1880. Naime, Hrvatska, iako je kmetstvo
bilo formalno ukinuto 1848., zapravo nije ušla u suvremene tokove Europe. Naša
sudbina je da uvijek kasnimo za Zapadnom Europom.
Hrvatska, ne svojom krivicom, granično je područje Europe. Zvuči nadrealno, ali
prije Mažuranića nije postojao sustav osnovnog školstva, niti suvremeno
sveučilište. Ali ono što je još luđe, ne računajući propala Šuvarove
reforme i kozmetičku Bolonju koja je de facto produžila studij za godinu
dana, sve se i dalje bazira na Mažuranićevom modelu.
Mažuranić je bio tip koji je cijeli život skupljao znanja kroz različite službe,
da bi okrunio karijeru kao ban koji je Hrvatsku doveo bliže Zapadnoj Europi. Za
pravaše, njegove reforme bile su preslabe, oni su htjeli puno više, a i
činjenica da je Mažuranić bio naslonjen na Beč, bila je crvena krpa Starčeviću i
njegovim mladim intelektualcima. Ipak, Mažuranić je bio posljednji veliki
reformator Hrvatske.
Naime, drugi veliki reformatori Hrvatske bili su Savka Dabčević-Kučar
i Miko Tripalo i njihov krug. Hrvatsko proljeće primarno se
gleda kao nekakva liberalizacija komunističkog totalitarizma, razdoblje u kojem
je pluralizam stvarno zaživio. Međutim to je doba gospodarskih reformi, zapravo
drugi veliki pokušaj Hrvatske, ali i prvi istinski pokušaj Jugoslavije da se
nekako približi suvremenim gospodarskim i kulturnim tokovima Zapadne Europe, a
da se pritom ostane vjeran jugoslavenskom samoupravnom modelu.
Naravno, to nije uspjelo jer su jedino Slovenija i Hrvatska bile zainteresirane
za zapadne vrednote, dok je ostatak jugoslavenske ekipe samozadovoljno trljao
ruke u titoističkom korumpiranom bazenu. Ako je išta najveća tragedija sloma
Hrvatskog proljeća, onda je to pobjeda titoističko-turskog modela korumpiranog
političkog sustava nad Mažuranićevim modelom pravne države u kojoj se zna tko
pije, a tko plaća. Mažuranićev model je Zapad, Titov model je Orijent.
Hrvatska je danas na Orijentu.
Milan Bandić također je vodio Zagreb po takvom modelu, koji bi se sveo
na onu pučku: svi smo svoji! Kao što su rekli mnogi uplakani građani, možda je
krao, ali je i davao!
Nije problem u Bandiću. Problem je u cijelom sustavu u Hrvatskoj, jednoj velikoj
pravnoj nesigurnosti. To je situacija po kojoj vi pokrećete poduzeće po jednom
setu propisa, koji se u međuvremenu pet puta promjene, usput vam svi mogući
faktori nabiju neke namete, a onda vam izleti neki političar koji vam nekako
pomogne da vratite taj silni novac. U nekom idealnom društvu, trebalo bi biti
tako da svi imaju jednake uvjete na tržištu. Treba nam društvo jednakih
mogućnosti.
Samo, koji je političar na hrvatskoj političkoj sceni u stanju to napraviti? Tko
ima Mažuranićevo znanje i državničko iskustvo, tko to ima iza sebe jednoga
jakoga političkoga sponzora kao što je imao Mažuranić? Možda naivno od mene, ali
ja iskreno vjerujem da bi hrvatski građani, kada bi mogli birati, živjeli u
pravnom uređenom društvu. Kada si legendarni Meštar iz Velog mista
premišlja kada mu je najbolje bilo, dolazi do zaključka da je to bilo pod
Austrijom.
To nije sigurno zato jer je Austrija sprječavala Hrvatskoj da prodiše kao
ujedinjena država, nego zato što se je bilo pravne sigurnosti. A pravna
sigurnost, jednake mogućnosti i razne slobode i dalje su ono što Zapad čini
Zapadom.
Hrvatska je sastavni dio toga Zapada i treba mu težiti. I zato su nam potrebe
hitne reforme. Ali i netko da ih provede. Neki Ivan Mažuranić 21. stoljeća.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Pravna nesigurnost i dan danas tišti hrvatske građane, a reforme su nešto mutno
i daleko!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|