|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 15. 10. 2014.
Ako će što iživcirati svakoga imalo nacionalno svjesnog
birača kod Zorana Milanovića, onda je to svako nepoštivanje ičega nacionalnoga.
Ja nisam neki nabrijani nacionalist. Kada sam bio maturant i kada sam studirao
politologiju, išao sam redovno na domaće utakmice nogometne reprezentacije.
Moja je velika
ljubav rukometna repka, jer je većina Hrvata u jednoj fazi igrala rukomet, pa
sam tako i ja za svoju osnovku. Ljubav spram navedenih reprezentacija, po meni,
nije iskaz domoljublja, nego je to iskaz lude ljubavi za nogometom i rukometom
koja zna pogoditi čovjeka u ovim našim krajevima. Domoljublje treba biti više od
športa. Istinsko domoljublje prvenstveno je
odgovoran građanski život – poštivanje zakona, a ne sustavno kršenje istih,
plaćanje poreza, razvijanje građanske kulture, svijest o svome identitetu. S
druge strane, kada već spominjemo poreze, ova vlast nije napravila ništa da se
porezno rastereti gospodarstvo.
Štoviše, ispada da su najveći neprijatelji ove vlasti obrtnici, mali, srednji i
veliki poduzetnici, svi oni koji najviše daju u poreznu kasu. Djeca u vrtiću
objasnit će vam da nema države bez stabilne ekonomije, ali djeca u vrtiću su
iskrena, relativno još neiskvarena, za razliku od političara koji kao da ne
znaju biti iskreni, kao da svaka riječ koja izlazi iz njihovih usta mora biti
laž.
Pitanje hrvatskog identiteta teška je stvar. Povijesno gledano, najbolje je
uzeti primjer narodnog preporoda. U središnjoj Hrvatskoj preporod provodili su
ilirci, u Dalmaciji narodnjaci, u Istri pravaši, a na području BiH i tadašnje
Južne Ugarske, danas Vojvodine, katolički svećenici. Da ne govorimo o tome kako
jedan omanji europski narod kao Hrvati posjeduje mnoštva lokalnih i regionalnih
govora, a tijekom povijesti, sve do iliraca, postojala su čak tri hrvatska
književna jezika. Utjecaji većih kultura, njemačke (austrijske), talijanske,
mađarske i turske vidljivi su i još danas se osjete. Jugoslavenstvo, koje je
nastalo u ilirskim glavama, skoro da je uništilo hrvatski identitet.
U takvom stanju međusobnog hrvatskog nerazumijevanja, za vrijeme Hrvatskog
proljeća, jedan od temelja ondašnjeg zajedništva bila je izgradnja
autoceste Zagreb-Bihać-Knin-Split. Da se razumijemo, sve velike europske narode
uvijek muče neki problemi s identitetom. Doduše, od onih okrenutih Zapadu,
jedino su se Poljaci i Hrvati odjednom našli u toliko različitih država,
različitih tvorbi, pod različitim vladarima, a da je ipak nekako preživio taj
osjećaj nacionalnog zajedništva.
S time da, Poljaka ima deset puta više od Hrvata i samim time, sa svojom
masovnošću, puno im lakše. Kada se krenulo pisati zajam za autocestu, svi, ali
svi, su ga zapisali. Ti novci su ogledalo jugoslavenskog gospodarskog modela.
Sagrađena je 1972. autocesta Zagreb-Karlovac, a autocesta do Splita morala je
čekati neka bolja vremena. Novac je jednostavno pojela loša gospodarska
situacija, a navodno je otišao za izgradnju Đerdapa. Zapravo, bilo bi
iluzorno očekivati od SFRJ funkcionalnost i poštenje.
Činjenica je da su se kod nas autoceste od 2000. gradile bez nekakve
pretjerane računice, osim što se naivno računalo s gospodarskim rastom, a
izgradnja autocesta se činila političkim idealnom za Račanovu i za
Sanaderovu vlast. Naime, zapošljavale su mnoštvo radnika (bilo u izgradnji,
bilo u održavanju), cijene su umjetno nabijane (Hrvatska ima najskuplje bojane
tunele na svijetu, bit će nekakav poseban premaz), moglo se očekivati da ruka
ruku mije, pa će firme koje su dobivale poslove dio sredstava vratiti kroz
donacije strankama koje su im omogućile ovaj bajoslovni deal. Jednostavno, sve
se činilo idealnim.
Naglasak je na činilo se, jer kada je hrvatsko gospodarstvo skrahiralo pod
svjetskom krizom i specifičnim domaćim problemima (premalo liberalnog
kapitalizma, previše političke intervencije, loše postavljen okvir
gospodarstva), odjednom su autoceste, iz motora gospodarstva, postale omče oko
vrata hrvatske države.
Budimo realni, kada se registrira vlastiti automobil ili bilo koje vozilo, kada
se kupuje benzin, značajan dio odlazi za autoceste. Iako bi bilo logično da su
onda dotične besplatne za korištenje, to nije tako, cestarina se mora platiti.
HAC-u je potrebna racionalizacija poslovanja.
Autoceste su problematične, ali kada je konačno dovršena Autocesta kralja
Tomislava (ime Dalmatina mi iskreno nikako ne leži, izum je Ive Sanadera),
zaliječena je jedna važna rana u duši hrvatskog puka, spojeni su Zagreb i Split,
sjever i jug hrvatske države. Ta autocesta važan je dio nacionalnog identiteta,
ona nije samo gospodarski važna, nego je i emotivna kategorija.
Jednostavno, zaliječena je jedna velika nacionalna trauma, a
Dalmacija je prestala biti izolirana od ostatke zemlje. Prodaja autocesta (monetizacija
je samo lijepo ime) jednostavno nije moguća, jer je to ravno prodaji same
države. Zoran Milanović to ne shvaća.
Zapravo, Zoran Milanović malo toga shvaća, a što je najgore,
Zagrepčanin je dalmatinskih korijena. Ali očito mu to ništa ne znači. Kao što mu
ništa ne znače ni hrvatski građani.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Srećom pa se autoceste nisu monetizirale!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|