|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 8. 10. 2014.
Prvo što uvijek pišem kada
su u pitanju Dan neovisnosti i premješteni Dan državnosti činjenica je da ih
nitko ne slavi. Izvorni Dan državnosti, 30. svibnja slavio se na veliko. Evo,
ovaj tekst pišem podvečer 8. listopada. Uglavnom, izgnoriran je praznik od
vladajućih, od oporbe, ali i od naroda.
Oni koji ga nisu voljeli,
cinično su primjećivali da je 30. svibnja bio dan kada je došao HDZ na vlast.
Taj dan je bio puno, puno više. Po prvi put u povijesti Hrvatske bio je sazvan
Sabor sastavljen od demokratski izabranih predstavnika naroda.
Izvorni sabori, oni pokrajinski, bili su plemenitaški. Iako je 1848. proširen
sastav hrvatsko-slavonskog Sabora i uvedeni su zastupnici koje je birao narod
(čitaj bogatije građanstvo), on i dalje nije predstavljao u punini sve građane.
Za prve Jugoslavije nije bilo Sabora. Endehaški Sabor bio je lakrdija, doduše u
istom su zastupnici HSS-a i HSP-a odmah krenuli pitati o zatvorenom Mačeku
i logorima i sličnim Pavelićevim gadostima, pa je ipak bilo neke koristi.
ZAVNOH je sebi prisvojio ime Sabora, a Sabor za komunizma tek je postao nešto
demokratskiji kada je u šezdesetima godinama bilo više kandidata na listama, a
počeli su čak pobjeđivati i pokoji nepartijski, ali poslije 1971. tako nešto
de facto je postalo nezamislivo. Uostalom nije Sabor odlučivao o državi,
nego CK SKH. Sabor je bio samo marioneta na koncu.
Demokratski izabrani Sabor je 8. listopada finalno raskinuo odnose sa SFRJ i
proglasio neovisnost. Bilo je to usred rata. Vladimir Šeks, dopredsjednik
Sabora malom si je smicalicom sredio da on bude taj koji je proglasio tu odluku.
Ako se sjećate, Žarko Domljan je bio predsjednik prvog
demokratskog saziva Sabora. Način, na koji je donijeta neovisnost, u podrumu
zgrade INA-e blizu zagrebačkog Kvaternjaka simbolizira više hrvatskih tragedija.
Eugen Kvaternik započeo je na isti taj dan 8. listopada 1871. Rakovičku
bunu. Romantično, tipično za 19. stoljeće, po principu, što bude, bude.
Zanimljivo je da je buna bila dignuta u pravoslavnom kraju. Pravoslavci Hrvatske
su se još u to doba troumili oko vlastitog identiteta. Tri pogleda su bila
dominantna, prvi je bio srpski, koji je poticala Pravoslavna crkva, drugi je bio
baziran na vjernosti Austriji, treći je bio da su Hrvati-pravoslavci. Uspostavom
prve Jugoslavije, ova trilema je bila razriješena, ali 1871. bila je daleko od
toga.
Kvaternika nisu ubili Nijemci (Austrijanci), nego neki lokalni pravoslavci, na
nagovor lokalnog pravoslavnog sveštenika. Mišljenja sam da je Kvaternik znao da
neće uspjeti, ali je računao na veliko suđenje koje bi pobralo međunarodni
publicitet. Ante Starčević nije imao pojma o Rakovičkoj buni.
Starčević je bio legalist, pacifist i nevjerojatno sklon borbi pravnim putem.
Čudesno je da taj čovjek nosi ime Otac Domovine, a značajno se razlikuje od
prosječnog Hrvata. Naime, Starčevićeva vizija Hrvatske je vizija sretne
tolerantne zemlje. Zemlja pravne uređenosti.
Starčević je bio liberalni nacionalist. Kod njega je Hrvat oznaka nacionalnosti,
a ne etničke pripadnosti. Starčevićeva Hrvatska je zemlja u kojoj se svatko
osjeća dobro u svojoj koži. Postoji taj jedan, nazovimo ga Starčevićev minimum,
a to je da osoba koja živi u Hrvatskoj sebe smatra Hrvatom u nacionalnom smislu
i da Hrvatsku smatra svojom. Sve ostalo, npr. pitanje osobnih sloboda, kod
Starčevića je otvoreno i svakome prepušteno. Pitanje vjere (danas bi se dodalo i
nevjere) stvar je svakoga pojedinca. Država je tu da narod, koji je skup
združenih pojedinaca, živi dobro.
Danas u Hrvatskoj nema ništa od ove Starčevićeve vizije. Uzmimo INA-u u čijoj je
zgradi proglašena neovisnost. Tragedija je da je prepuštena Mađarima, prvo od
Račanove vlasti, a onda od Sanaderove. Rafinerija Sisak, ekološka
bomba, ipak prehranjuje mnogo Siščane, profitabilna je, a Mađari je žele
zatvoriti. Dakle, jedan od temelja hrvatskog gospodarstva je u tuđim rukama.
Nije neovisan.
S druge strane, kada se pogleda narod, misli se da se živi loše. Postoji jedan
osjećaj nemoći, jedan osjećaj prepuštenosti i postoji neka fatalistički osjećaj
da je sve propalo, a ako nije, onda uskoro hoće. To je pretjerano, ali ljudima
se ne može mijenjati subjektivni doživljaj. Daleko je sve od izgubljenog, dobar
život je moguć.
Na osobnoj razini i dalje nešto ne štima. Iako smo napredovali, npr. u pitanjima
zaštite osoba koja imaju poteškoće, u ovoj zemlji je problem biti drugačiji. Ako
je netko nogometni navijač, automatski je huligan, razbijač i fašist. Ako netko
nosi tetovažu, a nabasa na tvrdoglavog poslodavca, gledat će vas kao kugu.
Ako društvo nanjuši da je vaša seksualnost izvan postavljenih tradicijskih
okvira, vi ste automatski nemoralna osoba. Ako kažete da ste vjernik, vi ste
automatski klerofašist. Ako kažete da ste ateist, vi ste Jugoslaven. To je
suvremena Hrvatska.
U takvoj zemlji, koja je izdala ljude kao što su bili Ante Starčević ili
Vlado Gotovac, a zajedno s njima i njihove ideale, besmisleno je
išta slaviti. Ali, ako uistinu to želimo, ova država može biti iz zemlja snova
Starčevića i Gotovca. Ali očito ne želimo dobro živjeti.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Jesmo li se pomaknuli iz carstva predrasuda? Mlađi jesu, stariji nisu.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|