|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 21. 8. 2014.
Ratno je stanje na
više kontinenata. U Južnoj i Centralnoj Americi uvijek nekave gerile u planinama
ili operiraju kakvi karteli. Azija je toliko velika da zapravo ne znamo što se
događa (npr. u Indiji nikada nema mira, uglavnom sukobi na religijskoj razini),
a trenutno bijesni rat u Iraku, Siriji i Svetoj Zemlji. Afrika također ima
svojih lokalnih sukoba, Libija je doduša najekplozivnija. Naravno, ratuje se i u
Europi. Što nikakoga pretjerano ne dira, jer ginu Slaveni.
Pred Domovinski rat
neki su tvrdili da neće biti rata jer svijet to neće dopustiti. Ta mantra
pogotovo je bila prisutna u Bosni, puno manje u Hercegovini 1992. Kao što vidimo
iz priloženih domaćih iskustava, međunarodna zajednica je spora, troma i zapravo
ne zna što bi napravila. Da nije bilo Billa Clintona, da je
stariji Bush ostao na vlasti, još dan danas bi po Hrvatskoj i BiH krstario
UNPROFOR, razvijao kriminal i trgovinu ljudima, a ovo područje bi bilo slično
Moldovi, gdje Rusi, socijalistički kazano, vrše svoju okupaciju već više od 20
godina. I svijetu jednostavno nije stalo.
Doduše, domaći mediji pretjerano se ne trgaju da idu u dubinu sukoba. Ili bilo
čega vezanog uz vojsku. Jedino je HRT4, točnije Mirjana Posavac,
u ponedjeljak 18. kolovoza pozvala Frana Višnara da malo
progovara o stanju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Fran Višnar je klasa za
sebe. Doduše, ova vlast, u svome rušilačkom pohodu na hrvatsko društvo, među
ostalim uništila je i Vjesnik. Za koji je Višnar pisao. Nažalost, tiskani mediji
sve više odumiru. Kao mali, prije rata, kada sam nekoliko puta švrljao po
Vjesnikovom nedoderu, bilo mi je čarobno. Doduše, čudo živo da za klasika
Višnara nema mjesta u drugim novinama. Ali, to je sindrom Hrvatske. Poslušnost
ispred klase.
Čudesno je koliko je religija isprespletena na Bliskom istoku s ratovanjem.
Uspostavljeni vehabijski kalifat na sjeveru Sirije i u zapadnom Iraku, čisti sve
ispred sebe što smatraju da ne pripada pravom Islamu, dakle šijite i sve ostale
podvrste lokalnog islama, te naravno kršćane. Jedino se nešto papa Franjo buni
protiv toga, svi ostali mudro šute. Ratuju s američkim oružjem. Prvo su ih
Amerikanci naoružali (i to među ostalim s hrvatskim kalašnjikovima) kao borce
protiv Asadovog režima, onda su jednostavno upali u Irak, pobrali američko
oružje od raspadnute Iračke vojske, te popljačkali lokalne banke.
Lokalno sunitsko stanovništvo podržava uspostavljeni kalifat. Tvrditi da će se
netko boriti za ženska prava, za prava manjina na tome području poprilično je
komično. Kalifat je dobro organiziran, financiran iz susjednih naftom bogatih
država. Ako se ta tvorevina stabilizira, postat će jako zabavno u tome području
svijeta. Naime, suniti Sirije i suniti Iraka ne žele živjeti ni u Siriji, ni u
Iraku. A američki stav koji glasi: Borit ćemo se do zadnjeg Kurda, nije
optimalan na duge staze. Obamini stratezi su vrlo vjerojatno najgluplji koje je
Amerika vidjela u zadnjih 50 godina. Jer vjerski fanatik sa suvremnim oružjem
jači je od svakoga vojnika. A ako će Amerikanci krenuti bombardirati kalifat,
naljutit će im se lokalni "saveznici". Uz takve "saveznike", neprijatelji ti
uopće ne trebaju.
Postavlja se pitanje, o kojem Europa odbija razmišljati, u Zapadnoj Europi nakon
što se recimo kalifat stabilizira, hoće li muslimansko stanovništvo koje se tamo
doselilo zadnjih 50setak godina zatražiti uspostavu kalifata u Zapadnoj Europi?
Odgovorno mislim da se Zapad Europe ne bi znao nositi s islamskom pobunom. U
vjerskom ratu, ateistička strana (Zapadna Europa je ateistička) najgore se
snalazi, jer suvremeni ateizam od svih religija najmanje je centralizirana i ne
postoji jedinstveni ateizam, kao što npr. postoji pravoslavlje. Doduše, o tom,
po tom.
Ukrajinci polagano, ali sigurno, lome prorusku pobonu u Donbasu. Lugansk je u
okruženju, Donjeck se okružuje. Čudnovata vojna sila, koja svoju snagu bazira na
dragovoljcima (Narodna garda, postrojbe MUP-a, razni dragovoljci) ima jak motiv.
Ako se ruska vojna sila direktno ne uplete, Ukrajinci će slomiti ruske četnike.
Ono što bi trebalo brinuti vlast u Kijevu, da dok srede proruske pobunjenike,
postoji dobra mogućnost da vojska krene na ukrajinsku elitu. Naime, Ukrajinci se
osjećaju prevareno i realno su osiromašili. Kao glavnog krivca za svoje probleme
vide primarno Moskvu i Ruse, ali nisu zaboravili ni domaće oligarhe i
korumpirane političare. Što se će se događati u Ukrajini, to je jedan veliki
upitnik.
Doduše, ostaje činjenica da se tzv. međunarodna zajednica ne brine puno za one
koji ginu na terenu. Ta činjenica, da međunarodna zajednica prepušta svaku
zemlju svojoj sudbini (osim ako nema nekih specijalnih interesa, tipa izvori
nafte) treba doći Hrvatima u pamćenje. Jer ako se ova država krene raspadati,
nitko neće prstom mrdnuti za Hrvatsku. A nalazimo se u takvoj situaciji da je
bankrot države realna opcija. A to znači raspad države.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Fran Višnar, najbolji hrvatski vojni medijski analitičar, umro je 31. svibnja
2015. Oduvijek mi je bio veliki uzor, čudesna je bila lakoća s kojom je
pisao i tumačio vojne sukobe.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|