Što nas je sve naučio don Živko Kustić?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt
]
 

 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 21. 7. 2014.


Izvanbračna djeca najbolji su vojnici svake crkve. Pogotovo Katoličke crkve. Uz one svećenike koje se obrate poslije svjetovne srednje škole ili završena fakulteta. Živko Kustić spada u prvu kategoriju, a kada se u vojsci zaljubio u svoju pokojnu ženu Maricu, poslije teologije, studirao je matematiku i fiziku. Tako da je pao i u drugu kategoriju.

Općenito su ga zanimala prirodoslovne znanosti. Za jednoga prirodnjaka, pokazao se izrazito vještim komunikatorom. Toliko je bio dobar kadar da je Kaptol oprostio činjenicu da se oženio i našlo se salamonsko rješenje: odlazak u grkokatolike. 

Kustić je izvan svakoga okvira tipičnog hrvatskog suvremenog svećenika kojega uglavnom zanima kako da namlati novac od svojih župljana, koji vozi auto i da i po mogućnosti, ako ga i to zanima, ima zgodnu i mladu domaćicu. Ili kakvog zgodnog prijatelja. Jer jedno je s oltara grmiti o predbračnom seksu i o opasnostima od bjelosvjetske homoseksualne zavjere, a drugo je praksa hrvatskog klera, koji ima svoje tabore, među kojima je najjači i najkonzervativniji onaj gay tabor.

Svećenici sa sexy domaćicama uglavnom se brinu o svojoj mnogobrojnoj djeci (npr.
http://www.24sata.hr/crna-kronika-news/prijetio-je-djeci-svecenika-je-zena-prijavila-zbog-nasilja-202792) i nemaju vremena za crkvenu politiku i kvazimoraliziranje. Živko Kustić je bio oženjen i nije morao kriti svoju mnogobrojnu djecu. Štoviše, u prvim godinama karijere, žena i djeca su bila s njim po Žumberku, sve dok ga 1963. Kaptol nije povukao u izdavaštvo.

Ali Kustić je živi dokaz da na terenu mrtvi celibat (svi to znamo, čak ni redovnici, kao legendarni fra Šime Nimac, ne drže se ga) nema veze s kvalitetom pastoralnog djelovanja. Štoviše, svećenici s djecom su redovno imaju više razumijevanje nego oni bez djece.

Komunistička Jugoslavija bila je specifična po odnosu s religijskim zajednicama. Iako bi drug Tito vrlo rado uništio sve crkve koje nisu slušale (primarno Katoličku), američki novci spriječili su ga učiniti takvo što. Stare olinjale komunjare i mladi bedasti poklonici komunizma bulazne da je Juga sama po sebi bila tolerantna spram religija. Nije. Npr. u Jugoslaviji se nije smio slaviti Božić, dok se u ideološki puno gorima izdancima komunizma, kao npr. Rumunjskoj i Istočnoj Njemačkoj, smio slaviti.

Vjerske zajednice ovdje su živjele bolje od ostalih u komunističkom lageru. SPC je bila na državnom proračunu, Katolička crkva je dobila novce iz Njemačke, Austrije i s katoličkog Zapada, protestantske crkve bile su financirane iz Njemačke i SAD-a, ovisno o svome usmjerenju i politici, ali sve je to bilo moguće zbog utjecaja i pritiska SAD-a na FNRJ/SFRJ.

Doduše, kako je do 1949. Tito posmicao sve potencijalne unutarnje neprijatelje (građanski sloj primarno), a onima preživjelima utjerao strah u kosti, jedina prava oporba koja je ostala bile su i ostale kršćanske crkve. Evangeličko-luteranska crkva 1945. rastjerana je i uništena, a u Hrvatskoj ostacima je 1948. dopušteno da se ponovno reorganiziraju. SPC je pristala ne prkositi režimu (naime, nakon ustaških progona, te nakon iskustava Ruske pravoslavne crkve sa sovjetskom državom, pružati otpor se činilo pomalo uzaludnim), koji je kroz svećenička udruženja, u kojima je bilo 95% pravoslavnih svećenika, plaćao doprinose, a država je spremno obnavljala sve moguće objekte.

Kardinal Stepinac, na čelu Katoličke crkve u Jugoslaviji, nakon iskustva s Pavelićem i njegovom ludom politikom, nikako nije pristao na suradnju, pa je od 1945. do 1960. (Stepinčeve smrti) RKC prošla specifičan oblik purifikacije, naime ostali su u njoj samo istinski vjerni.

Zbog Drugoga vatikanskog koncila i otvaranja Crkve svijetu, američkog pritiska i dobre volje svih strana, u šezdesetima se Katolička crkva počela otvarati jugoslavenskom društvu, njezin tisak je prodisao, a jedan od onih koji su najbolje znali što znači tisak, bio je Živko Kustić, prvo pero Glasa Koncila. Novine sa sjajnom prošlošću i tmurnom sadašnjošću. Kao što često pišem, RKC u Domovini je pomalo progutalo vrijeme po pitanju medija. Korak i dalje drže IKA (Kustićevo dijete) i Hrvatski katolički radio, ali npr. da Crkva posjeduje jedan moćan internetski medij profila Index.hr ili pak website s analizama kao što je Politikaplus, to se može samo sanjati.

Jer, naime, nema ljudi koji imaju njuh za sadašnjost, kao što su pred pedeset godina imali Tomislav J. Šagi-Bunić, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić ili pak Živko Kustić.

Danas ne postoji tako jaka ličnost među katoličkim i kršćanskim novinarima u Hrvatskoj kao što je bio Živko Kustić. Svećenik, muž, novinar, fizičar, matematičar, otac petero djece, djed, pradjed. U isto vrijeme svadljivac, ali spreman na dijalog. Beskompromisan po prirodi, ali spreman na kompromis kada donosi veće dobro.

Ako je u "crnom" komunizmu bilo takvih ljudi, a danas ih sasvim sigurno nema, Kaptol bi se trebao zapitati zašto. Danas progona nema, danas nitko ne ubija i ne ruši crkve, danas nitko ne ubije evangeličke, katoličke i pravoslavne biskupe i svećenike. Danas nas nitko ne gleda i ne zapisuje dok idemo u naše crkve. Što bi rekao mladi don Jure na sve ovo?


NAKNADNA PAMET (2024.):
Nitko ni blizu u katoličkim medijima nije kao pokojni don Jure!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.

 

 

 

 

 

Povratak na početnu stranicu

Copyright: Mislav Miholek, 2018.-26.