|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 30. 6. 2014.
Ulazak Hrvatske u
EU je nešto dobro. Ako zbog ničega drugoga, onda da se Hrvatska politički makne
s Balkana. Njemačka je natjerala Hrvatsku da preda glavare komunističke UDB-e
njemačkom pravosuđu. Lakše se putuje. I tu negdje se staje.
Žalosna je činjenica da
Hrvatska i njena trenutna vlast nisu u stanju povlačiti sredstva iz EU fondova.
Jednostavno fascinira da ono zbog čega se ušlo (novac), nije se sposobno izvući.
Trenutni premijer shvaća malo toga, a također tu činjenicu olako odbacuje jer
valjda on zna koliko mi trebamo vući. Ili ne trebamo vući.
Pred ravno sto godina
Gavrilo Princip, maloumni kreten (nema boljega i pravednijeg opisa) u
Sarajevu, 28. lipnja 1914., po nalogu srpskih tajnih službi, ubio je nadvojvodu
Franju Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju. Franjo
Ferdinand bio je za ono vrijeme čudna ptica. U Beču ga nisu podnosili zbog više
razloga, jedan od kojih je bio taj da se oženio iz ljubavi i to svojom ženom
Sofijom, češkom groficom.
Za zatucane Austrijance (tada je to bila regionalna oznaka, naime Austrijanci su
sebe smatrali Nijemcima) i za kratkovidni bečki dvor, takvo nešto je bilo
nedopustivo. Mržnja između Mađara i Franje Ferdinanda mogla se osjetiti u zraku,
kao da je fizički postojala. Od svih naroda, osim njegovih Nijemaca, najdraži su
mi bili Hrvati. Što je za jednoga Habsburga bilo vrlo čudno, jer Hrvati i
hrvatske zemlje toj kući su isključivo služili kao sredstvo primirivanja Mađara
i kao jedan veliki garnizon.
Bio je protivnik konfrontacije sa Srbijom, pa to što su ga srpske tajne službe
ubile, čini priču još tragičnijom. Podravec sam podrijetlom, potomak hrvatskih
graničara, ponosim se time i znam kako mi je prazavičaj živio pod habsburškom
nepravednom čizmom. I ne treba se čuditi što je Starčević imao najveća uporišta
po bivšim predjelima Vojne krajine (ali i u kajkavsko-primorskim gradovima), jer
nitko nije tako osjetio navedenu čizmu i pokvarenost austrijske uprave kao što
su to osjetili graničari.
Da je Franjo Ferdinand, nesuđeni hrvatski kralj, poživio, reformirao bi austro-ugarsku
državu koja je ipak imala zavidnu pravnu sigurnost i visoku razinu vjerske
tolerancije (iako je vlast sustavno zlorabila sve vjerske zajednice za političke
svrhe). Nakon ukidanja Vojne krajine i sjedinjenja s civilnom dijelovima
Hrvatske, građanski sloj u Hrvatskoj je prodisao, a država bez građanskog sloja
jednostavno ne funkcionira. Starčević je velik jer je poticao obrazovano
građanstvo da se političkim putem bori za svoj puk.
Poslije četiri godine ratovanja koje su krenule nakon Sarajevskog atetentata,
Hrvatska se našla u Jugoslaviji. U kojoj je Zagreb, a ne Beograd, bio
gospodarsko i financijsko središte (molim vas, neka to netko objasni Aleksandru
Stankoviću), Hrvati su se, kao i za Austro-Ugarske bunili prvenstveno na
gospodarskim načelima.
Drugi svjetski rat i njemačko-talijanska okupacija bile su svojevrsno drugo
poluvrijeme Prvoga svjetskoga rata. Ta količina zla i zločina koja je
napravljena u te četiri godine u kojoj su sudjelovale sve ratne strane (osim
domobranske i to im služi na čast), moraju biti putokaz svima generacijama da se
to više nikada ne ponovi. U drugoj Jugoslaviji, opet su se Hrvati bunili na
gospodarskim osnovama. Suvremena Hrvatska, koja je opet nastala u ratu, danas je
izgleda zaboravila da je ekonomija apsolutno ključ blagostanja i da je stabilni
pravni sustav nešto što mora postojati.
Kada se 1527. došlo pod Habsburge, politički narod se nije pitalo jer ga i nije
bilo, osim dva, tri plemića. Kada se 1918. ušlo u prvu Jugoslaviju, politički
narod se nije pitalo. Kada su Nijemci uspostavili onakvu NDH, politički narod se
nije pitalo. Kada je Tito osnovao svoje boljševičko carstvo druge Jugoslavije,
politički narod se nije pitalo. Politički narod se pitalo kada se stvarala RH i
kada se ulazilo u EU. To se mora imati na pameti. A i jedno i drugo se napravilo
da bi se gospodarski prosperiralo. Sada kada je suvremena hrvatska država ušla u
suvremenu zajednicu europskih država, ispada da se totalno zaboravilo na
dobrobit građana.
Dakle, u Europsku uniju je Hrvatska ušla primarno da bi se dobro živilo. Jer
tragično je da ispada da nakon 100 godina, Austro-Ugarska, u kojoj je bilo 90%
Hrvata nepismeno i postojao je imovinski cenzus za izbore, a manje od 10%
građana je moglo glasati i to samo muških, odjednom ispada puno boljom od svih
ostalih tvorevina. Austro-Ugarska se ne bi raspala da je vrijedila, ali
simptomatično je da 2014. pišem o navedenoj. Suvremena hrvatska država u EU
treba biti funkcionalna. Gotovo je sumanuto da se to treba isticati.
Umjesto uspjeha, umjesto pokretanja gospodarstva europskim novcem, umjesto
jačanja europskih veza, vlast Zorana Milanovića i Ive
Josipovića gurnula je zemlju još dublje u gospodarsku provaliju. Kao
što sam već jednom pisao, Hrvatska je diplomatski izolirana. Milanović ratuje sa
cijelom zemljom, sa svojom strankom, s Europskom unijom, s Katoličkom crkvom i
sa cijelim svijetom.
Sasvim je izvjesno da nema namjeru ispustiti vlast i da će još godinu i pol
vladati ovom zemljom. Nije izvjesno hoće li Hrvatska i hoćemo li mi to
preživjeti.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Poslije deset godina Hrvatska, za svoju veličinu, odlično stoji u europskim
političkim razmjerima. Andrej Plenković je moćan europski političar, a Zoran
Milanović i dalje nije pretjerano dobro došao širom Europe.
Peti veliki tekst u manje 30 dana toga lipnja 2014. Stvarno sam imao puno toga
za reći.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|