|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 29. 6. 2014.
Za državu koja je navodno
opsjednuta sukobom partizana i ustaša, Dan antifašističke borbe (22. lipnja)
prolazi gotovo neprimjetno. Služi u radnom tjednu kao dobar izvor slobodnoga
dana za odlazak na more ili samo odmor od posla, iako, većina trgovina obično je
taj dan otvorena.
Također, primjerice eurozastupnica
Biljana Borzan napomenula je na svom twiter računu da svaki dan
je dan borbe protiv antifašizma, a i splitski gradonačelnik Baldasar prošloga
mjeseca izjavio je na VE-day (Dan pobjede u Europi) da danas je pobijeđen
antifašizam.
Najveća stranka ljevice brka pojmove. Nije za odmet spomenuti da je HDZ također
građen na antifašizmu jer Tuđman je bio partizan. Kao i Hrvatska vojska.
Bobetko je bio partizan. Červenko je bio partizan. I svu trojicu,
vrhovnog zapovjednika OS RH i dva ratna načelnika Glavnog stožera naganjala je
komunistička antifašistička Jugoslavija.
Čovjek koji je uspostavio ZNG, Martin Špegelj, iako vrhunski
časnik, iako partizan, nikada nije zasjeo na najviše funkcije u JNA i OS SFRJ
jer nije bio dovoljno politički podoban u Jugoslaviji. Iako je sasvim sigurno
bio pametniji od poremećenih i zaluđenih manijaka kao što su bili Kadijević,
Adžić, Panić ili Mladić.
I tu slijedi problem s antifašizmom.
Jer Tuđman, Špegelj, Bobetko i Červenko su antifašisti. Ali Kadijević, Adžić,
Panić ili Mladić pozivali su se na antifašizam. Iako zadnje četvero ostavilo u
Hrvatskoj i u BiH trag smrti i čistoga boljševičkog militarističkog fašizma. Kao
što su Tuđman, Bobetko i Červenko bili progonjeni za komunističke Jugoslavije,
tako je 22. lipnja 1941. bio prešućivan.
Jer apsolutno legitimno se bilo boriti protiv Nijemaca i Talijana koji su
donijeli zločine u ove krajeve (što god da Milanović buncao suprotno) i
koji su unesrećili Hrvatsku kao nijedni drugi okupatori u povijesti ove nesretne
zemlje. U suvremenoj Hrvatskoj antifašizam neće moći opstati kao pojam jer se
ispraznio od 45 godine vladavine komunista i kompletna zločinačka JNA zagadila
je taj pojam. Iako još jednom, pokojni Tuđman, Špegelj, Bobetko i Červenko bili
su antifašički borci i stvarali su Hrvatsku u vojnom smislu.
Drugo mrtvorođenče je 25. lipanj. Spomendan na odluku Sabora iz 1991. da je RH
samostalna, suverena i neovisna država. Lijepa stvar. Koju nitko ne slavi. Jer
se 30. svibanj (1990.) ustalio kao Dan državnosti. Kao što uvijek kažem, taj 30.
svibanj 1990. bio je predivan dan. Meni je ostao u živom sjećanju kao nešto
radosno i nešto važno. Cijeli dan sam bio pred televizorom i kao spužva upijao
što se događa. Bilo je sunčano, toplo, sve je bilo svečano i znalo se da se
događa nešto vrlo, vrlo važno.
Kasni lipanj 1991. pamtim kao doba panike, doba nemira, doba straha, doba da će
se nešto loše dogoditi i da se sprema rat. Taj datum, 25. lipanj u meni budi
ratnu psihozu. Budi spomen na loše dane. Za tjedan dana, 2. srpnja 1991. u
Zagrebu oko zloglasne Maršalke bit će ratno stanje, JNA će otvoriti vatru po
civilima i pripadnicima Narodne zaštite Utrine i Travnog i poginut će
Raveno Čuvalo.
Koji je danas zaboravljen i ne znam da postoji ikakva optužnica protiv bilo koga
iz JNA za taj divljački napad primarno na civile. I zato me uopće ne čudi da
nitko ne želi slaviti ovu spačku od praznika koji je izmislio pokojni
Ivo Škrabalo. Također, njegov drugi izum, Dan nezavisnosti (8.
listopada), jednako je mrtvorođenče. Jednostavno, treba se sjećati ova dva dana,
ali vratiti 30. svibnja kao centralni dan hrvatske državnosti, jer Hrvatski
sabor, donositelj zakona, dakle zakonodavna vlast uvijek je bio i ostao simbol
hrvatske državnosti. Audiant reges: Regnum regno non praescribit leges!
Dolazi srpanj i dovoljno je pogledat u smjeru Amerike i Francuske. SAD slavi
svoj 4. srpnja (Dan nezavisnosti, 1776.) kao nešto ultimativno važno, kao nešto
potrebno i kao nešto dobro i poželjno. Amerikanci toga dana imaju parade,
roštilje i svojekolike proslave. Francuzi pak 14. srpnja slave Pad Bastille
(1789.) koji se obilježava velikom vojnom paradom u Parizu čije je srce pjevanje
himne Marseljeze.
Ova dva blagdana su izrazito nacionalistička i slave se u potpunosti. Tko ih ne
slavi, smatra se lošim Amerikancem (pokoji ljevičar) ili lošim Francuzom (pokoji
rojalist). 14. srpnja zapravo je dan svakoga onoga koji voli demokraciju i koji
sebe smatra građaninom u onom smislu kojega je donijela slavna Revolucija, a u
hrvatsku političku baštinu ugradio Ante Starčević. Tu razinu
slavlja jedino je imao Dan državnosti koji se slavio 30. svibnja.
Za državu je vrlo važno da slavi svoje praznike i da oni nešto znače građanima i
puku Republike Hrvatske. Jer Stjepan Radić rekao je da je
republika svemu svijetu dika. I nadajmo se da će ova naša hrvatska republika
konačno profunkcionirati u svakom smislu, političkom, socijalnom i primarno
gospodarskom. I da će u njoj biti pravnoga reda. Uključujući i red među državnim
praznicima.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Dobre vijesti, 25. lipnja nije više neradni dan! Aleluja! Milanović je zbog toga
postojano iznenagjen i uvregjen!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|