|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 12. 6. 2014.
Nogomet i
politika često su povezani. Za vrijeme Jugoslavije, stadioni su bili oaza u
kojoj se moglo svašta nešto vikati (jedino se nije smjelo dirati u crvenog boga
Josipa Broza), a puls sa stadiona pokazivao je krajem osamdesetih da je
Jugoslavija mrtva država.
Nogomet je od onih stvari koje se vole ili mrze. Neke sredine nema. Kao
novozagrebačkom mališanu, nogomet mi je bio svojevrsni opijum. Svi su klinci
sanjali da zaigraju za Dinamo, BBB-ovci su bili čudesna mitska bića koji su
odlaskom u rat i u prkošenju Franji Tuđmanu samo pojačali svoju mitološku ulogu
koja je danas, nažalost, a možda i na sreću, zaista ne znam, nestala. Dinamo se
i dalje voli u Zagrebu. Ali se ne ide na utakmice. Voli se i reprezentacija.
Nije teško za pogoditi da je autor ovih redaka nekada i sam išao na Maksimir. I
moram priznati da su mi utakmice reprezentacije bile čudne. Prvo nikako se nije
moglo ujednačiti navijanje. Dinamov repertoar bezobraznih i drskih pjesmica je
oduvijek bio nepresušan. Reprezentacija nikada nije dostigla tu razinu pjesmica
koju pjevaju o svojom klubu navijači Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka...
Ali, Hrvatska, kao zemlja, nije ujednačena. Hrvatski jezik je nekada imao tri
književna jezika, a onda se u 19. stoljeću odrekao čakavske i kajkavske
književnosti u ime nekoga debilnog južnoslavenstva i u ime laži Vuka
Stefanovića Karadžića, austrijskog špijuna i bečkoga plaćenika. Mali je put
od reprezentacije do lingvistike. Zato je i nogomet tako opasan, jer otkriva
puno toga u zemlji.
Ali u Hrvatskoj daje priliku da u nekom stranom gradu pijani Zagrepčanin,
Splićanin, Osječanin, Čakovčanin i Puležan mogu mirne duše družiti, a da si ne
piju krv zbog regionalnih razlika, mogu se družiti i ne prepirati se. Jer ovdje,
u Hrvatskoj, mi smo posvađani oko svega, regionalno-jezičnih razlika, pitanja
rezultata zadnjih ratova, klasno smo podijeljeni (zapravo to jednostavno, bogati
i svi ostali, srednji sloj je umro s ovom krizom) i kult reprezentacije svakako
počiva na toj činjenici da se može uživati u svome hrvatstvu bez puno
mudrovanja. Doduše, ovo godine, neće biti previše Hrvata u Brazilu. Nema novaca.
Teško je pisati o nogometu jer svi misle da sve znaju. Sakupi se društvo i
stvarno, krenu nabrajanja titula, sudjelovanja na takmičenjima, spominju se
imena igrača, izbornika, trenera i ljudi se svađaju kao da je riječ o kisiku. S
druge strane, svi vole nabaciti nogomet. Nije to samo tako u Hrvatskoj.
Nijemcima je nogomet jedna od malo područja gdje se mirne duše mogu ponositi
svojom državom i iskazivati domoljublje.
Što se tiče reprezentacije, pišem ove redove prije nego što je prvenstvo počelo.
Bilo bi dobro da se nogometno zajedništvo preslika na druge aspekte života u
Hrvatskoj. Zajedništvo ne znači da nema razlike. Navijači Hrvatske su i dalje
navijači Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka. Dalje su svoga spola. Dalje su ono
što jesu. Starčevićev koncept hrvatstva ide od baze. Jedini kraj u kojem su
pravaši provodili narodni preporod bila je Istra.
Kao što se Starčevića naziva Ocem Domovine, tako je pravaš
Matko Laginja, hrvatski ban, nosi naziv Otac Istre. Istra je
prigrlila svoje različitosti, ali ona je, kao što njezina himna kaže, "dom roda
hrvatskog". Možda bi i ova zemlja trebala manje gledati u neku lažnu
uniformiranost, a više uživati u svojim predivnim razlikama, u svojim jezicima i
govorima, u svojim divnim ljudima. Ako reprezentacija pobijedi Brazil, onda je
sve moguće. Moguće je da će Hrvatska opet biti nasmiješena, uspješna i
produktivna.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Nalazimo se pred Europskim prvenstvom u Njemačkoj i nogometno ludilo je i dalje
postojano!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|