|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 5. 6. 2014.
Argentinac talijanskih korijena Jorge Mario Bergoglio (Buenos Aires 1936.)
osvojio je srca mnogih ljudi. Kada se za vrijeme neuspješnog pokušaja
upravljanja Katoličkom crkvom od strane Josepha Ratzingera reklo papa, i dalje
se mislilo na Ivana Pavla II.
Taj sposobni Poljak našao je posebno mjesto u srcu Hrvata.
Kada sam kao dijete 1994. čekao navedenog papu, imao sam sreće da se u trenutku
prolaza papamobila okrenuo baš prema dijelu gdje sam ja stajao sa svojom
zastavicom i uputio takav predivan smiješak da ću ga pamtiti do kraja života.
Cijeli taj prvi rujanski dan posjeta pamtit ću dugo. Teološki, problemi koji su
nastali za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. dali bi se na veliko i na
široko raspravljati, ali ovo nije tekst o tome.
U ovome trenutku, kada kažem papa, odmah znam da se radi o trenutnom papi
Franji, koji je dobio u ruke Katoličku crkvu koja se nalazi u vrlo lošem
stanju. Iz naše perspektive u kojoj je Katolička crkva u Hrvata relativno u
dobrom stanju (osim što rapidno gubi mlade, jer crkve u urbanim središtima
postaju kao one na Zapadu, sve više isključivo prevladava staro stanovništvo),
ne vidi se da je Katolička crkva raslojena i teritorijalno podijeljena.
Pošast pedofilije nije uništila RKC na Zapadu Europe, nego je bila
zadnji čavao u lijesu propadajućeg zapadnoeuropskog katoličanstva. Katolička
crkva u Americi puno je više laički usmjerena nego sve ostale lokalne crkve u
svijetu, a zbog pedofilije, većina biskupija nalazi se u bankrotu. Dok se
engleskigovoreća pastva gotovo povukla, praktični katolici su španjolskogovoreće
stanovništvo SAD-a i oni ljudi koji su podrijetlom iz Azije.
Dakle, klasična irsko-talijansko-slavenska masa vjernika sve se više povlači iz
američkog crkvenog života. Crkva u Africi je pak misionarska crkva koja gradi
škole, bolnice i nema previše vremena za akademsku teologiju i pedofilske
aktivnosti, dok npr. lokalne crkve u Poljskoj i Hrvatskoj skoro da su de facto
nacionalne crkve, koje slušaju Vatikan, ali pretjerano ne mare za ostalu
katoličko-kršćansku ekumenu, veći dio svećenika ima izvanbračne supruge i
praktički su više državni službenici, nego duhovnjaci.
U Vatikanu i u Kuriji postoji cijeli niz lobija; mafijaški lobij (doslovce
produžena ruka talijanskog organiziranog kriminala, najbolje ga je Hrvatska
osjetila na primjeru Dajle), pedofilski lobij (koji je uspješno godinama kočio
kažnjavanje pedofila, tek je američki katolički laički tisak to iznio na svjetlo
dana u devedesetima godinama prošlog stoljeća), homoseksualni lobij (koji je
ujedno i najkonzervativniji dio Crkve i koči svaku liberalizaciju crkvenog
života, primjerice ukidanje celibata za svećenstvo ili pak crkveni razvod, reži
se na transrodne osobe, odbija se mogućnost ređenje žena i koči svako jačanje
vjernica u Crkvi i slično, te time upropaštava Katoličku crkvu na duge staze jer
se gubi dodir sa stvarnošću; jedino su pedofili gori) i mnogi drugi lobiji. Sad
u ovakvoj situaciji, na čelu Crkve nalazi se papa Franjo.
Ovaj argentinski isusovac dobro zna da ne može sazvati nekakav novi koncil kao
što je to učinio Ivan XXIII. Naime, Katolička crkva slaže se unutar sebe
da se ne slaže. Problem je najveći u samome Rimu, gdje se je upravni aparat.
Ivan Pavao II. ga je internacionalizirao i maknuo Talijane. Joseph Ratzinger
maknuo je veći dio toga aparata i vratio Talijane, i time unazadio crkveno
upravljanje za 200 godina unazad.
U takvim uvjetima, papa Franjo ne može napraviti više od onoga što već radi.
Počeo je reformu Kurije. Svojim ponašanjem, odbijanjem luksuza, pomirljivim
tonovima prema svima ljudima, naglašavanjem npr. da se izvanbračnu djecu treba
krstiti bez ikakvih pitanja, prijateljskim izjavama prema svim ljudima dobre
volje, ali npr. i opaskama da je katolička teologija postala opsjednutima
pitanjima seksualnosti, pokušava svojim životom i svojim govorima prebaciti
fokus na običnoga vjernika, na običnoga čovjeka.
Nedavni posljednji posjet Svetoj zemlji svjedoči kakav je papa Franjo čovjek -
otvoren svima. Bez problema će stati ispred "sigurnosnog" zida koji je digao
Izrael i pomoliti se, time bez ijedne riječi kritizirati izraelsku politiku
spram Palestinaca. S druge strane, susrest će se u Yad Vashemu sa žrtvama
Holokausta. Zagrlit će sa svojim kolegom carigradskim patrijarhom Bartolomejem,
otići će kod velikog muftije Jeruzalema i zagrlit se s njim. Papa je čovjek
mira, čovjek dijaloga, predstavlja ono najbolje što kršćanstvo nudi.
A to su pružene ruke prema
svima na području gdje mržnja prevladava, gdje zadnjih 100-injak godina
kršćanstvo nestaje. Ono što je žalosno, prije će mnogi nekršćani pružiti ruke
papi Franji nego sestre i braća katolici i drugi kršćani. Papa Franjo ima 77
godina. Nedostaje mu dobar dio pluća. Teško hoda. Ali njegovo srca kuca za
svakoga. Ugledajmo se na njega.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ruku na srce, ali papa Franjo nije riješio puno stvari koje je trebao riješiti.
A nastali su neki sasvim novi problemi.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|