|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 12. 5. 2014.
Tko je god ikada kročio u stranački život, a ja jesam,
uvijek se osjeća vrlo blesavo nakon što pobjegne iz istoga. Naime, američka i
engleska kinematografija snimila je cijeli niz političkih filmova, u kojima
političke organizacije djeluju prvenstveno po političkim načelima. Prema van
priča o javnom interesu, prema unutra promicanje ciljeva ljudi koje zastupaju,
ali sve u svemu, riječ je o političkom pristupu.
Jedini američki
predsjednik koji je pomalo uletio na religijsko područje bio je
George W. Bush.
Iako je američki politički govor često obojen religijskim govorom i američke se
crkve znaju indirektno miješati u politiku, uvijek je politika bila i ostala u
domeni političkog.
U Hrvatskoj je
demokracija nastala tako da je Savez komunista Hrvatske dopustio
da se osnuju stranke, a pritom nije sebe ugasio. Najveće zlo tranzicije Istočne
Europe je u tome što se u metežu pada Berlinskog zida dopustilo komunistima da
opstaju, od Kamčatke do Trsta. Naime, komunističke partije nisu bile samo
političke organizacije. One su oduvijek bile i vjerske organizacije. Zato su
svoje najveće bitke bile s kršćanskim crkvama. Kao što opisuje ruski filozof
Mihail Riklin u svome djelu "Komunizam kao religija: intelektualci i
Oktobarska revolucija" (Zaprešić, 2010.), komunisti su bili specifični vjernici
ateizma s mrtvim Lenjinom kao nekakvim božanstvom.
Da bi se bilo dobar komunist, sebe je trebalo vjerski uvjerit u ispravnost
doktrine koja nije funkcionirala. U bivšoj Jugoslaviji, sasvim slobodno možemo
reći da je uz "pobožnog" partijca, nastao specifičan oblik partijca-karijerista,
kojeg je živo bolila briga za religijski aspekt komunizma. Jedina religija koju
su ti ljudi posjedovali bila je briga za vlastiti probitak.
Ovakvo stanje, da se u strankama nalaze uglavnom vjernici partije i karijeristi,
odražava situaciju u većini hrvatskih stranaka. Primjerice, Ivo Sanader je tu
činjenicu znao, pa HDZ-om izvanredno dobro vladao. Iako mu je retorika uvijek
bila proeuropska, kada se trebalo svađati sa SDP-om izvlačilo se ideološko
oružje, koje je godilo HDZ-ovim partijcima-vjernicima. S druge strane,
Sanader je napravio takav model da je svaki onaj željni karijerist mogao
napredovati koliko god je htio dokle god je hvalio Sanadera. Kada je Sanader
pao, onda je bio vjerski progonjen od svoje bivše stranke.
Najbolje je čitati što je govorio Andrija Hebrang. Sanaderove financijske
nepodopštine iz Hebrangove perspektive bile su odraz njegova krivovjerja, a ako
trenutno pogledamo SDP i Milanovića, opet je sličan sustav na djelu.
Problem s Linićem za Milanovića nije u tome što je i kako je radio, već
je glavni Linićev nedostatak u tome što je javno posumnjao u velikog svećenika
Milanovića. Linić nije pao zbog praktičnih problema, nego zato što se drznuo
otići u krivovjerje.
S druge strane, vjerske zajednice su od iskustva u komunizmu poprimile značajke
političkih organizacija. I poslije 25 godina pada od komunizma, nisu se riješile
toga nesretnog običaja. Koliko puta biskupi i episkopi zvuče više kao političari
nego kao duhovni pastiri. Ni manje vjerske zajednice nisu to izbjegle, pa
primjerice Peter Kuzmič više zvuči i djeluje kao političar, nego kao
pastor. Ali, opet, što je tragedija, čelnici vjerskih zajednica često zvuče
politički racionalnije od većine političara.
Istini za volju, u svakoj stranci postoje karijeristi. To
je sasvim legitimno. Legitimno je imati ambicije. Najveći problem hrvatskih
stranaka su vjernici partije. Oni koji misle da imaju misiju, hrpa tipova s
mesijanskim kompleksom, uglavnom nevjernici, koji svoje duhovno siromaštvo
krpaju političkim djelovanjem i svojom slijepom zaljubljenošću u velikog vođu,
bilo da je riječ o Sanaderu, Milanoviću ili nekomu trećem. Takvi ljudi grobari
su kvalitetnog političkog djelovanja jer tjeraju svakog racionalnog iz svoga
okruženja. Karijeristi kimaju glavama, jer imaju samo jedan cilj, a to je osobni
probitak i uopće se ne opterećuju "vjerskim" aspektom politike. Između
vjersko-političkih fanatika i karijerista ne može se provući nitko.
Jednostavno kazano, dokle god vjernici partije budu dominirali hrvatskim
strankama nitko kvalitetan, nitko racionalan ne može se približiti političkim
strankama i stranke gube ikakve šanse da kad dođu na vlast daju ikakve stručnije
kadrove u tu buduću vlast. Ova vlada najbolji je primjer toga. Npr. Željko
Jovanović tipičan je primjer vjernika partije, a svi ovi ostali nečujni
ministri, primjeri su karijerista. Stvarno, da me se pita da nabrojim tko je sve
ministar ove vlade, teško bih to mogao napraviti.
Hrvatske stranke trebaju se očistiti od vjernika partije. To je nažalost jedini
način da se hrvatska politička scena normalizira, da se stranački život
normalizira, da se stručnjaci uvuku u stranke, da se politika vodi političkim
putem, a ne "vjerskim" putem, jer ako se to ne dogodi, opet ćemo završiti u
političkoj crnoj rupi u kojoj se sada nalazimo.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Htio bih reći da stranke danas bolje funkcioniraju u RH, ali primjerice
zaljubljenost i pravovjernost SDP-ovaca u smjeru Zorana Milanović svjedoči
koliko smo i dalje u istom stranačkom sustavu.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|