|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 22. 4. 2014.
U Europi i u Hrvatskoj, dio ekstremne desnice u Vladimiru Putinu vidi mesiju.
Ovaj bivši KGB-ovski špijun, koji je djelovao u najgoroj komunističkoj europskoj
despociji zvanoj Njemačka Demokratska Republika (pučki zvana Istočna Njemačka) i
aktivno pomogao monstruoznoj istočnonjemačkoj tajnoj službi Stasi, junak je za
mnoge mlade desne ekstremiste. Jer ako se čega lijevi i desni ekstremisti boje,
onda je to pojam slobode.
Jer sloboda nalaže različitost, a različitost je opasna za ograničene mozgove.
Jer ograničen mozak ne shvaća da biti za nešto, zalagati se za neke stavove, ne
znači biti automatski protiv nečega. Jedan od čestih pojmova u pavlovskoj misli
je sloboda.
Često kada pišem navodim pojedine muzičke numere. Jedan od mojih dražih pjevača
zasigurno je Tomislav Ivčić. Onako, jedan žustri hrvatski domoljub,
pjesnik Dalmacije i ljubavi spram žena. Volim jako njegove albume s obradama
talijanskih i francuskih pjesama. To su Talijanska ploča (1983.), Giro
D'Italia (1984.) i Francuska ploča (1985.).
Na prvoj, Talijanskoj ploči, na mjestu A1 nalazi se pjesma talijanskog pjevača i
skladatelja Fabrizia De Andréa, koja se naziva Andrea. Veliki
radijski hit u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. S time da pjesma ima specifičnu
pozadinu. Riječ o hit-albumu Rimini iz 1978. Andrea iz pjesme je mladić koji je
zaljubljen u drugoga mladića i to se dobro vidi iz stihova. Pokojni Ivčić i De
André obožavali su žene. Ali tu je riječ o slobodi. O pogledu na Zapad. Kojem
Italija i Hrvatska nesumnjivo pripadaju.
Sloboda donosi odgovornost. De André je bio slobodan čovjek (iako ga je u školi
probao silovati njegov profesor isusovac, a kasnije ga otela mafija sa
Sardinije), a Ivčić je zasigurno težio takvoj slobodi, da se bude slobodan u
slobodnoj europskoj Hrvatskoj. Moji korijeni su u Podravini. Kraj je krvario u
Drugom svjetskom ratu i poslije njega.
Jedna od stvari koje su pogoršale ratno ludilo bila je ta što su njemački
okupatori doveli zloglasnu Prvu kozačku diviziju sastavljenu od
različitih ruskih elemenata (pučki znanu kao i Čerkezi) koji su služili pod
njemačkim zapovjedništvom. Dotični kozačko-ruski vojnici u službi Nijemaca
sustavno su silovali, krali, uništavali i ubijali ljude širom Podravine i u
dobrom dijelu Slavonije, i to u krajevima u kojima su ljudi uglavnom služili u
Domobranstvu.
A od kraja 1944. u Podravinu su upadali i crvenoarmejci iz Mađarske koji su
ponašali jednako ogavno kao i njihovi kolege u njemačkoj službi. Ne postoji gori
vojnik od ruskoga. To mogu posvjedočiti i svi narodi Istočne Europe koji su
1945. našli u sovjetskim šapama, pogotovo masa silovanih Njemica, a i Mađari
(1956.) te Česi i Slovaci (1968.) imali bi što ispričati kako se ponaša ruski
vojnik kada se ga pusti s lanca.
Dakle, sasvim je razumno da Ukrajina drhti pred Rusijom i pred Rusima. Ono što
boli, da su Ukrajinci danas, iako mnogo veći od Hrvatske, jednako ostavljeni na
milost i nemilost unutarnje agresije, kao što je 1991. bila Hrvatska. Svijet
samo nešto govori i lagano se prijeti Rusiji, ali ruski plin je jači od
ukrajinskih života.
Nama samo ostaje na kraju da se zapitamo želimo živjeti u zemlji kakvu je
priželjkivao Tomislav Ivčić ili pak želimo da Hrvatska bude despotska zemlja
ruskoga tipa u kojima prava čovjeka malo znače, a nacionalni sport vojnika je
silovanje nevinih žena.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Poslije deset godina rata Rusije i Ukrajine, ovaj tekst i dalje stoji.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|