|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 3. 2. 2014.
Davnih dana, kada sam još studirao politologiju, bili su mi dragi tulumi. Jedan
mi je ostao u pamćenju zbog specifičnog glazbenog vrhunca. Poslije tipične
hrvatske mladenačke večeri opijanja (ruku na srce, Hrvati, kao i svaki drugi
prosječni europski narod, imaju problema s pretjeranom konzumacijom alkohola)
netko je pustio "Kreni prema meni" Partibrejkersa. Opći lom.
Mislim da je barem jedan brak nastao zbog toga. Zatim su došli Pankrti i "Bandiera
Rossa". Himnična dernjava, ekipa je preuzela tvornice i crvena zastava je
trijumfirala.
Ali nije bilo gotovo. Treća stvar od koje su svi popadali s nogu, bile su
Thompsonove "Čavoglave", nekakva živa dulja verzija, valjda s Poljuda, tko će to
sve popamtiti, ali svi su stali da obrane naše domove i poslali glasnu i jasnu
poruku od svetog Ilije. Sjaj u pijanima očima, jednako himnično i glasno.
Na prvu ruku, nacionalistički pravoslavac Cane, slovenski cinik Pero
Lovšin i katolički nacionalist Thompson čudan su glazbeni mix. Ali
kada se bolje razmisli, sve tri pjesme imaju naglasak na električnoj gitari.
A kad si pijan i kad si sretan, tako ti se živo fućka za politiku i kakve
političke stavove zastupaju autori i je li osoba do tebe istih političkih
uvjerenja. Što reče Thompson; mi smo braća svi! Ako je pjesma dobra, pjesma je
dobra.
Kada je prošli tjedan alkoholizirani Peđa Grbin posegao za
Čavoglavama, vrlo vjerojatno nije razmišljao o svojim političkim
protivnicima, o činjenici da IDS i lokalni SDP sve rade da Thompson ne kroči
nogom u Arenu, čovjek je bio pijan i sretan. I dao si je oduška. Dobar sin
Istre, voli si popiti i zapjevati. Istra je zaista čudan i čudesan kraj.
Najdulje se održala glagoljica u općoj upotrebi, jedan od krajeva u kojima je u
16. stoljeću bujao luteranizam (kako to reče moj gimnazijski udžbenik iz
geografije; tri hrvatske pokrajine krasi protestantski mentalitet; Istru,
Međimurje i Podravinu), jedini kraj u kojem su hrvatski nacionalni preporod
izveli pravaši po receptu Ante Starčevića, partizani su mjerilo
nacionalizma, a muzički je postala popularna tek u devedesetima, i to za
Tuđmana koji je bio navodno protuistarski nastrojen, a najpopularniji pjevač
u Hrvatskoj tada je bio Alen Vitasović, ponesen genijalnim radom Livia
Morosina. Blago Istri, ako je najveći problem pijani zastupnik koji si je
dao malo oduška i zaželio biti sretan. Mislim, radi u Saboru. Nije čudo da pije.
S druge strane, HDZ Knin pokazuje opaku sklonost cajkama. Stranka koja zadnje
vrijeme sebe obožava portretirati kao čuvare svehrvatskih interesa, kao
ekskluzivnog tumačitelja nacionalnog identiteta, kao gromobrana od svih loših
utjecaja, kao europsku silu, veselo drmucka na turski melos. Malo manje pijani
od Peđe, ali jednako veseli.
Dobra vijest u svim ovim nesretnim događajima koje je premijer Milanović zakuhao
oko Vukovara, da se u Kninu nije događalo nešto slično. Budimo realni,
demografska slika Knina je nešto kompliciranija, domicilni Hrvati, domicilni
Srbi i doseljeni bosanskohercegovački Hrvati ipak su uložili značajne snage da
se previše ne svađaju. Pa ako to znači da HDZ-ovci slušaju srpsku muziku, neka,
to je majušna cijena za mir u tome povijesnom gradu.
Oba događaja, zapravo su povoljni. Kako Milanović svim snagama pokušava od
Hrvatske napraviti Sjevernu Irsku, ipak to ne ide tako lako. Belfastizacija
glazbe nije moguća. Muzički ukus, glazbene preference, kakve god da bile, stvar
su osobnog odabira, stvar su osobnih sloboda i treba svim snagama tjerati
politiku iz muzike.
Ova dva događaja, Peđa Grbin tuli Thompsona, HDZ-ovci tule srpske narodnjake,
korak su naprijed. Znak su također da je Hrvatima prijeko potrebna nada i
veselje. I to po mogućnosti bez pretjeranog alkoholiziranja. Jer tko pjeva, zlo
ne misli!
NAKNADNA PAMET (2024.):
Politička zvijezda junaka teksta značajno je u padu u odnosu na 2014.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|