|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na PolitikaPlus
Datum objave: 29. 1. 2014.
Kao što Janukovič jedva zna ukrajinski, tako ni Milanovićev hrvatski nije
onaj kojim govore hrvatski građani.
Ovog ponedjeljka za obilježavanja Dana sjećanja na holokaust premijer
Milanović jedva je dočekao priliku da napadne vodstvo Katoličke crkve. Napad
je bio tipično milanovićevski, gard bahatog štemera koji uživa mlatiti slabijeg.
Doduše, Kaptol je više nego zabrljao u ovom slučaju.
Na ovakvim događajima mora prisustvovati obvezno netko ranga biskupa. Ako zbog
ničega drugoga, onda zbog svih hrvatskih katolika koje su pali pod rasne zakone
u NDH i skončali život zbog njih, ali i zbog jedne svetice i mučenice imena
Edith Stein, karmelićanke koju su ubili 1942. u Auschwitzu, samo zato jer je
bila sunarodnjakinja Isusa Krista.
Iskreno, više fascinira kako premijer Milanović istinski ne shvaća svijet oko
sebe. Kao što je neki biskup u ponedjeljak trebao sjediti u Saboru, tako je i
Milanović, zbog pijeteta spram žrtava, trebao izbjegavati dnevnopolitičke teme.
Jer, mirno je mogao pričekati jedan dan. Ali nije. Iz perspektive našega
premijera, sve je borba na život i smrt u ideološkom sukobu s političkim
protivnicima. A njih Milanović ima na pretek. Tu je glavna oporbena stranka
odlučila zanemariti ekonomski program i ekonomske teme, te sekundira premijeru u
otvaranju ideološkog pakla. Zatim, tu su sindikati koji bi štitili radnike, a to
nije cool. Jer, premijerovim prijateljima tajkunima treba jeftinija radna snaga,
pa da mogu mirno čagati u Pepermintu.
Katolička crkva pak mrsi na svakom koraku zacrtane ideološke reforme društva
koje uglavnom bezuspješno provodi Strelnikov iz MZOS-a, dr. Jovanović.
Topovskog mesa, u ovom ideološkom boju, također ne nedostaje. Koriste se manjine
(nacionalne i seksualne), koristi se izbezumljeno stanovništvo Vukovara i dok
hrvatska ekonomija klizi u bezdan, Milanović hoda po Hrvatskoj kao piroman s
kanistrom benzina i kao određeni zlokobni lik iz Goetheovog Fausta, dijeli sve i
svakoga, praveći razdor kamo god da dođe.
Trenutno se u Ukrajini događa nešto strašno. Dignuo se dio Ukrajinaca protiv
vlasti predsjednika Janukoviča. Čovjeka koji veći dio svoga života nije
znao prozboriti riječ ukrajinskoga. Slično kao naš premijer. Milanovićev glavni
problem je da on ne govori jezikom koji govori većina stanovništva. Možda on i
govori hrvatskim, možda i većina građana govori hrvatski, ali Milanović istinski
ne shvaća prosječnog Hrvata. Jer, nikada se nije družio s prosječnim Hrvatom,
nikad nije bio u kontaktu s ekipom koja cuga pivo u kvartu, nikada nije bio po
kvartovskim kafićima, nikada nije plesao u nekom zagrebačkom klubu kada je tamo
bio puk, on ne zna što narod misli, on u životu nije proveo dan s prosječnim
Hrvatom, bilo u Zagrebu, bilo izvan njega.
Jednako kao što Janukovič nema pojma što muči prosječnog Ukrajinca u
siromašnijem zapadnom dijelu Ukrajine ili kakvog klinca iz Kijeva koji baca
molotoljeve koktele po režimskim specijalcima. Za Janukoviča i njegove, glavni
grad nije Kijev, nego Moskva. Janukovičeva kabala se sastoji od bivših kgbovaca,
partijaca, trenutnih ukrajinskih oligarha (ruska verzija tajkuna) i aparatčika,
koji vladaju zemljom, a prosječni mladi Ukrajinac ne vidi za sebe nikakvu
perspektivu. I zato se dignuo protiv vlasti.
A riječ je o masi koju ne dijeli ništa zajedničkog, osim ideološke borbe spram
bivših preobučenih komunista koji su preuzeli ukrajinsku politiku i
gospodarstvo. Prosvjednici su različiti, među starijima su žrtve komunizma i
veterani Afganistanskog rata, mlađi su baštinici tradicije Ukrajinske ustaničke
armije (UUA), formacije koja se u Drugome svjetskom ratu borila protiv nacista,
komunista i Poljaka, zatim tu su ekstremni neonacisti, nacionalno osviješteni
anarhisti, liberali i različite fele zaintersiranih ukrajinskih nacionalista.
Ti svi ljudi nemaju apsolutno ništa izgubiti, ideološki su različiti, što
različitiji mogu biti. UUA je pucala po Nijemcima i njihovim ukrajinskim
suradnicima, a njihovi baštinici sad su skupa protiv Janukoviča. Nije za odmet
spomenuti, da među ustaničkom masom su grkokatolički svećenici, a policiju
ohrabruju pravoslavni svećenici. Neki dan, Janukovič je obećao Ukrajinskoj
(grko)katoličkoj crkvi da će je ukinuti ako ne makne svećenike s ulica. Da
podsjetimo, Staljin je 1946. ukrajinske grkokatolike nasilno pripojio Ruskoj
pravoslavnoj crkvi.
Nije teško preslikati stanje stvari iz Ukrajine u Hrvatsku. Već dugo vremena
postavljam sebi pitanje, priželjkuje li Zoran Milanović, iz njemu samo znane
potrebe i razloga, da Hrvatska uđe u građanski rat? Želi li premijer krv na
ulicama? S obzirom na jučerašnje obrušavanje na hijerarhiju Katoličke crkve i
dvije godine u kojima je otvarao najveće emocionalne rane hrvatskog društva,
postavljam si također pitanje, hoće li središte Zagreba u dogledno vrijeme
izgledati kao središte Kijeva? Nedao dobri Bog da se tako nešto dogodi, ali
Milanović sigurno i odlučno vodi Hrvatsku putem Ukrajine.
Kamo sreće da je tako odlučan u gospodarskim pitanjima. Već bismo odavno izašli
iz gospodarske krize. Ali eto, kao naivni kršćanin, ufam se da će premijer
Milanović uvidjeti greške na svom putu i da će iz nositelja razdora, postati
istinski promicatelj dijaloga, razumijevanja i ljubavi u Hrvatskoj. Događala su
se i veća čuda.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ukrajina je i dalje u teškoj krizi, Milanović se ponaša isto kao pred deset
godina
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|