|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 15. 10. 2014.
Pripadam generaciji rođenoj u osamdesetim godinama. Mi smo
totalno krivo odgojeni jer su nam govorili nekakve čudne stvari o poštenju i o
marljivosti, koje nemaju nikakve veze s pravim životom. Ovo naše hrvatsko
društvo koncipirano je tako da u njemu samo funkcioniraju veze i ništa drugo.
Kako je komunizam barem fingirao da mu je stalo do radnika, donekle je bilo
posla jer se bivši sustav spasio tako da je sredinom šezdesetih mlade pustio
neka sreću potraže u Njemačkoj ili u Kanadi i u Australiji, spasivši se od
nezaposlenosti. Kada je komunizam 1989. propao, ostali su isti ljudi koji su se
strateški, umjesto članstva u jednoj partiji, rasporedili po više stranaka,
rasprodavši, uništivši i privatizirajući sve što se dalo i moglo. Biti Hrvatica
ili Hrvat u kasnim dvadesetima i u tridesetim godinama u ovoj zemlji čin je
mazohizma.
Ako je ovako teško živjeti u vlastitoj zemlji, koliko je tek teško biti mladi
musliman u zapadnoj Europi. Zapadnoeuropske su zemlje dekristijanizirano društvo
u kojem su profit i osobno zadovoljstvo jedine vrednote koje se cijene.
Skandinavija je nekako uspjela izbjeći tome pritisku i socijala je živa i
zdrava, primarno zbog toga što su to kršćanska, evangelička društva. Ali,
primjerice, Engleska, Nizozemska i Belgija nisu i ne mogu se zvati kršćanskim
zemljama. Jednako kao i Rusija koja je daleko od nečega istinski kršćanskoga.
Ako ste mladi musliman koji živi u tim zemljama, a praktični ste vjernik,
dekristijanizirana većina gledat će vas jako čudno, s neopisivim prijezirom. Vi
ste za njih ostatak nečeg srednjovjekovnog.
Zapadni mediji muku muče s novouspostavljenim vehabijskim Kalifatom. Nije im
ništa bistro. Ne mogu razumjeti kako je nastala ta čudesno živa država koja
nalazi smisao u tome da vjerski čisti sve ispred sebe, muškarce ubijaju, žene
odvode u ropstvo. Kalifat je iz unutarnjeg samorazumijevanja muslimanska
teokracija. Borci, džihadisti, redom su mladi ljudi, od tinejdžera pa do mladića
u tridesetim godinama, od kojih su mnogi došli iz zapadne Europe. Tamo su bili
prezrena manjina, bili su bez posla i bez novaca. Odjednom, ta nezaposlena,
ponižena, muslimanska mlađarija dobila je oružje u ruke, žene u krevetima i
postali su gospodari života i smrti.
Ono što ateistički aktivisti širom zapadne Europe odbijaju shvatiti je da
religija kao takva nije samo pitanje vjerovanja. Onostrano je temelj svake
religije. Ali, kulturni obrasci, lokalne kulture, politika, sve je to izmiješano
u svakoj religiji. U Poljskoj, Rimokatolička crkva jednostavno je postala de
facto nacionalnom crkvom. Istočno su bili Rusi, sa svojom Ruskom
pravoslavnom crkvom, zapadno su bili Nijemci, sa svojim lokalnim evangeličkim
zemaljskim crkvama. Između Rusa-pravoslavaca i Nijemaca-evangelika, postalo je
normalno biti Poljak-katolik. A jedna od važnih stvari je osjećaj pripadnosti.
Fascinantno je medijima kako su mnoge žene sa zapada Europe, nemuslimanke,
prešle na islam i otišle u Kalifat. One samo žele osjećaj pripadnosti.
Mladi europski muslimani koji su borci Kalifata ubijaju, siluju i ratuju za
teokraciju. Za njih je to mala cijena. Osjećaj zajedništva je iznad svega. Oni
su bogovi rata, oni su gospodari svoje sudbine. Odbili su biti siromašni
outsideri zapadnoeuropskih društava i postali su svoji gazde. Nacionalno
nije važno kod islama, ono ne ide ispred vjerskoga. Njihovi su ih roditelji
odgajali za neko društvo drugo od onog zapadnog u kojem su živjeli. Slično su
hrvatski roditelji krivo odgajali djecu iz osamdesetih. Ali, mladi Hrvat nema
kamo otići jer živi u svojoj zemlji. Odnosno, živi dok mu ne dosadi, pa ode
raditi u Kanadu i u Australiju. Svaki mladi razočarani musliman ide putem Sirije
i Iraka.
Obitelj je crkva u malom. Obitelj je ono mjesto gdje se dobiva vjera. Kao što
rekoh, zapadnoeuropsko društvo je dekristijanizirano, u takvom društvu jedino je
mjerilo profit i osobno zadovoljstvo, a sve više takav mentalitet preuzima i
Hrvatsku. Postavlja se pitanje kako odgojiti budućeg vjernika u društvu bez
ikakvih moralnih vrednota, a da ne ispadne totalni naivac, kao što je trenutno
ispala hrvatska nezaposlena mladež, ili da se ne dobiju kakve buduće verzije
kršćanskih džihadista, koji će se po željama europskih ateista nadići iz
pozicije nacionalnog i slično kao suvremeni džihadisti, odabrati ono
nadnacionalno, a nadnacionalno je vjersko?
Doduše, sreća je da kršćanski govor mora biti obojen ljubavlju i da istinski
kršćanski govor uvijek poziva pojedinca na vlastito preispitivanje, na
samokritiku. Pred Bogom ćemo stajati licem u lice i bit ćemo njemu odgovorni
isključivo mi sami, ja sam. Ne postoji zajednica pred Bogom, jer Crkva je skup
primarno grešnika, nego pred Bogom stoji u odgovornosti samo pojedinac. Nadajmo
se da će budući domaći kršćani shvatit da nema kruha u vjerskom fanatizmu
vehabijskog tipa, nego da će svoje kršćanstvo društveno iskoristiti tako da se
primarno počinju boriti protiv onih koji su gospodarski korumpirani i svih onih
koji uništavaju hrvatsko gospodarstvo. Uništavanje hrvatskog gospodarstva
primarni je izvor svega zla u hrvatskom društvu. Siromaštvo potiče sve ostalo.
Odsijecanje glava nije rješenje.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Situacija po ovim pitanjima danas je, nažalost, još i gora.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|